RTV Teorija i praksa

levo, a drugu odgovarajuću za desno oko, od kojih se, kao i kod filma, sračunato na pamčenje prethodne slike, stvara trodimenzionalna slika dotične scene. Drugi metod primenile su neke japanske firme i on se bazira na polarizacionom principu, principu direktnog razdvajanja, kad gledalac mora pri posmatranju trodimenzionalne televizije da stavi polarizacione naočari pa tek onda da dobije prostomi utisak, tek onda da vidi scenu plastično. Nedostatak ovog postupka je u tome što onaj ko ne raspolaže polarizacionim naočarima ne može da posmatra program, jer se na ekranu televizora jednovremeno pojavljuju obe, jedna za ievo a druga za desno oko, crno-bele ili kolor slike iz čijeg se konglomerata, usled mutnoče i nejasnoče, program teško raspoznaje. Pomeranje glave čini ga takođe neugodnim. Princip sličan ovom polarizacionom je anaglifski princip - princip talasnog razdvajanja, kod kojeg se jedna slika za levo oko na ekranu televizora pojavljuje u crvenoj boji, a druga slika za desno oko jednovremeno pojavljuje u njoj komplementarnoj zelenoj boji, iz čijeg se konglomerata kolora, uz pomoč anaglifskih naočara (kod kojih je jedno staklo zeleno a drugo crveno obojena planparalelna ploča) jednovremeno izdvaja odgovarajuča slika za jedno oko i odgovarajuča slika za drugo oko, od kojih se u podsvesti adira crno-beli utisak trodimenzionalnosti. Znači, na kolor-televizoru slike su crveno-zelene, a gledan kroz naočari, program se vidi u crno-beloj tehnici. Ovo je jedna od glavnih mana anaglifa jer zahteva kolor-televizor a ne može da se posmatra stereo kolor-program jer se trodimenzionalnost dobija u crno-beloj tehnici. Druga mana је ista kao i kod polarizacione, jer se bez anaglifskih crveno-

175