RTV Teorija i praksa

kulturne tradicije, ali taj fenomen, po mom mišljenju, nije dovoljno istražen, a vrlo je značajan. Jer, odatle proizlaze neke značajne, rekao bih, humanističke konsekvence i za naš odnos prema televiziji i za stav televizije prema humorističkom programu. Da li je ova paralela tačna? Na neki način tehnički instrumenti često se suprotno odnose prema nekim Ijudskim mogučnostima. Auto, primera radi, koji nam je došao čak posle televizije, auto je pokušao da nas izvuče iz građanskog stana, a televizija nas je kao medij vratila u kuču, ali u jednu drugu, ne više u onu staru kuću, več jednu kuču koja je prostorno manja za mesto TV aparata. Za toliko manja, ali to manje je u toj meri dominantno na naš život unutar te kuče, u pogledu strukture, vrednosti ponašanja i odnosa, da je stvarno jedno otvoreno pitanje kako da organizujemo na jedan naš način to naše slobodno vreme i taj naš odnos, našu socijalnu, ukupnu Ijudsku komunikaciju, od one lične, preko grupne, porodične, do šire socijalne komunikacije? Ja mislim da tu ima izvesnog reda i nereda koje je napravila televizija. Svi znamo da smo uglavnom bili društvo kulture usmene civilizacije. Onda je došla civilizacija homolektora, a sad s televizijom ulazimo u civilizaciju slike. Ja sam razmišljao, i kao roditelj, šta se dešava s pojmovnom strukturom dece otkad po prirodi stvari sede dva do tri časa dnevno pokraj televizora? Izgleda da je ta pojmovna struktura, moja je to impresija, a niko to nije izučio, izgleda nešto drugačije formirana nego ranije. Otvoreno je pitanje može li televizija - ona izgleda ima po svojoj tehničkoj vokaciji, nameru - da potisne spekulativno mišljenje, teorijsko mišljenje. Televizija otvara pitanje može li

77