RTV Teorija i praksa

bilo potpuno jasno da to nije bila prosta rediteljska intervencija - predstava slikana na sćeni sa jednom, drugom i trećom kamerom, več ono prilagođavanje u kojem su poštovane dsobine drugog medija, pa se predstava igrala za kamere. Glumci su to radili, scena takođe, ako tako može da se kaže, a može pošto se zna da je reditelj od pozorišne stvarao drugu predstavu ovog scenskog dela. Celo ovo izvođenje, govoreći matematičkim rečnikom, možda i nije bilo neophodno jer poenta je, u ovom slučaju, u nečemu drugom, veoma osobenom za poimanje naše televizije o svom statusu, a to je, naime, da je to bilo njeno delo, taj Kiklop ili šta drugo, da su to njeni proizvodi, i da ona ima prava da sa njima čini šta hoće, kako hoće, po svome nahođenju, onako kako joj se čini da je najbolje... Ne podrazumevajuči u tom svom mehanizmu razmišljanja i odlučivanja da se to njeno delo realizuje tek u komunikaciji sa gledaocem, da ono započinje da živi tek onog minuta kada je pušteno u program, a ne onda kada je završeno i smotano na magnetoskopsku ili filmsku traku. Ono, isto tako, ne završava život ni trenutkom kada je projekcija završena, čak ni sutradan kada se o njemu priča, što je sve deo života jednog televizijskog prikazanija, pa ni potom u rezultatima istraživanja centara za analizu programa i auditorija. Život TV dela bukvalno traje u raznim i zasad nedokučivim varijantema čak u potonjim reprizama, onim opetovanjima koja stižu posle godinu-dve i opet izazivaju komentare jer se, ma kako to čudno zvučalo, odvijaju pred istom publikom. Jednom ocenjivač i sudija, ona se sad ponovo javlja ne samo da vrednuje delo, već sebe samu, u novoj ulozi, kada može da proveri prve utiske i ispita, uporedi ranije razmišljanje. Sve su ovo, naravno, posledice, i nama je u novinama kratko vreme i mali prostor da ih iskažemo, da podrobnije objasnimo zašto to naše „sekirče” koje može da izgleda i grubo i surovo, jedva da znači pažnju, upozorenje, opasnost - kada su pred nama tako nepomerljivo ukolotečene stvari kao što je rutina televizijske svakodnevice. No, tek smo počeli sa „seMrčićima”, naš drugi primer je:

166