RTV Teorija i praksa

SREĆKO PLANINIĆ: Druže Mitiću, kada ste snimali one monahinje često ste se zaustavljali na decentnoj granici ne želeći ulaziti u neke suštinske životne elemente, ne želeći da taj život tranžirate, da ga otvorite suviše javnosti. Da li ste to vi jednostavno tako htjeli? SVETOLIK MITIĆ: To je za mene bilo teško. Nisam uopšte znao kako da im priđem, one su meni prišle, ne nepoverljivo, nego vrio bojažljivo, sa strahom. Prvo, zato što sam muškarac, drugo što sam s one strane i iz tog drugog sveta i zato Sto nisu do tada bile u situaciji da razgovaraju bilo s kim. Ja sam se sSm sa sobom natezao koliko i dokle ići, gde je ta granica da ne povredim nešto što je njihovo, a da opet dobijem ono što sam hteo. Tu čovek uvek mora biti uzdržan, mora razmisliti koje če pitanje da postavi. Intimna pitanja ne mogu da se postave, a ni sto drugih pitanja, jer sebe bih đoveo u situaciju da budem nepristojan i nekorektan prema njima, a one bi verovatno reagovale potpunim zatvaranjem u sebe. RATKO ILIĆ: Oko ove emisije početak je malo duži, jer videli ste koliko on izbegava da kaže da je übica, iako ga Ršumović pitanjima konstantno navodi na to da kaže - übio sam! Velika je stvar u tome <ia se sazna što više, a da se ne vređa, ja misiim da je tu Ršumovlč obavio sjajan novinarski posao, da se sve izvuče, a đa se čoveka ne vređa. FADIL HADŽIĆ: Ja sam gledao drugi puta obje emisije i mislim đa se radi o dvije vrlo dobre emisije koje su kompletne u televizijskom izrazu. Ova o krvnoj osveti, to je vjerojatno najboija TV drama što je odigrana do danas na jugoslavenskoj televiziji, bez obzira što se radi o dokumentarnoj reportaži, ali je ona svojom autentičnošću, svojom snagom, prerasla sve ostale koje smo vidjeli i nešto bolje se sasvim sigurno još dugo neće napraviti na televiziji.

98