RTV Teorija i praksa

Ovo što je napravio drug Svetolik Mitič je, opet, nešto sasvim drago, ali na svoj način je također autentično u ovom vremenu. Kad imamo dojam da je sve oko nas tvornica, TV i rok glazba, on pronalazi jednu oazu koja nije vjerska oaza, nego izaziva iznenađenje da još nešto takvo i postoji. Mi znamo da postoje manastiri, ali ovo kao da je od prije četri stotine godina. Rekao bih da su kojim slučajem Mitić i Ršumović pokušali biti provokativni, mislim da bi napravili loše emisije. Ovi Albanci bi se istog trenutka zatvorili i to bi nanijelo štetu ležernosti i ovom prijateljskom tonu, naišli bi na otpor. Ta diskretnost je najveća vještina, do koje mjere se treba znati postaviti, gdje je granica i kako se postaviti da se onaj preko puta ne iziritira i da se ne zatvori. Ovdje u večerašnjem dijalogu insistira se da vi budete misionari koji bi trebali po Kosovu miriti familije, Ja mislim da to nije vaša dužnost i mislim da je ovo što ste napravili gotova stvar i ja dalje u taj problem ne bih išao. Možda bih se bavio ovim temama i ovim običajima, ali dalje ne bih išao. No, tu je pitanje i jedno i drago, što se postiglo ovim emisijama, u našim glavama, jer svi smo mi pomalo Albanci, skloni smo da se naljutimo itd. Zato je daleko veća vrlina emisije onaj opči dojam i etika i zaključci koje je pobudila kod onih koji su je gledali. Poslednjeg, petog dana bili su emitirani filmovi Pleterje Rajka Grlića i Mjesto koje hoće živjeti Branka Lentića iz Televizije Zagreb. DIMITRIJE PEKIĆ: Proteklih večeri videli smo da autori sudeluju „uživo” u svojim programima, tako je Svetolik Mitić jeo slatko, Ljubivoje Ršmnović je pušio iako nikada ne puši, Sandi Čolnik se izuo u papuče. Večeras međutim nismo videli autore, zato bi ih zapitao koje su prednosti i teškoće takvog, njihovog odnosa prema dokumentamom filmu? BRANKO LENTIĆ; Pa istina je da ima i prednosti i teškoća u tome što sam izvan

99