RTV Teorija i praksa

iskustva. Možda ja nemam povjerenja, možda je naša televizija jedina na svijetu koja proizvodi više igranih minuta nego dokumentamih što je neshvatljivo ako ni zbog čega drugog, ono zato što je dokumentarac neusporedivo jeftiniji od igranog filma. RAJKO GRLIĆ: Ogroman je trud koji televizija ulaže u Ijude kad dođu đa ih strpa u stereotipe, da od njih dobiva usluge za ono što joj treba, pa je zbog toga vrlo malo Ijudi koji rade dokumentarce. Još dok sam studirao radio sam neke stvari na televiziji. Svi su se oduševili, rekli su: - „dobro je, izvanredno”, ali nije bilo za program. A nije se radilo o politici, nego o načinu mišljenja koji televizija ne voli i tu dolazi do velikih teškoća u stvaranju za televiziju. Ona ipak u osnovi voli popuniti termin između dva dnevnika. Možda sam pretjerao, ali nekada tako gledam. SVETOLIK MITIĆ: Javio bih se za reč da nešto kažem na kraju ovog Tjedna koji je dao lepih stvari i jedno ohrabrenje za sve Ijude koji se bave dokumentamim filmom, Po statistici dokumentami program, mada ne ovakav, stalno raste u procentu, u odnosu na ostale, samo je dmgačiji, jer tu spadaju i razne političke emisije, ekonomske emisije koje ulaze u kategoriju dokumentarnog filma i sl. Naime, postoje razni žanrovi, postoje putopisi po zemlji i svetu, koji su deo dokumentamog programa. Ovo čime se mi bavimo je otprilike dmštvena reportaža, dmštveno-dokumentarna, zatim to je dokumentami film sa nekim dmgim oznakama o nekoj sredini, Ijudima itd. Mislim da je Branko Lentić dotakao jedno pitanje hrabrosti istraživanja i traženja novoga, jer se dokumentami program u svetu nalazi u krizi. Bio sam na mnogo intemacionalnih festivala i znam da jugoslovenska dokumentaraa emisija postaje sve cenjenija. I dok u dmgim kategorijama emisije naše televizije ne mogu doči uopšte u konkurenciju, sa dokumentamim programima stojimo vrlo visoko. Rekao bih na kraju da stvaralačkih snaga ima, i da čemo i dalje raditi, jer mogućnosti za pronalaženje novoga ima napretek.

104