RTV Teorija i praksa

došli do ekrana, a izostavljamo onu dmgu stranu, zanima me da li taj dokumentarac nešto postiže s tim, imaš li ti kao autor informacije kako je reagirala tamošnja sredina, oni koji su nastupili u emisiji i oni koji se nisu pojavili? BRANKO LENTIĆ; Ovo nije dokumentarac sa znanstvenog stanovišta, ovo je dokumentarac sa stanovišta Ijudi na jednu reakciju, to su stvari čisto Ijudske prirode. Ništa se nije izmijenilo, ali su oni bar neko vrijeme osjećali da netko suosjeća s njima, da ih razumijeva. Možda centralno mjesto ovog filma nije zagađenje, nego pravo ovih Ijudi da se bune protiv nečega što ih muči. Oni su to pravo dobili, možda to zvuči formalno, ali oni su dobili pravo da se javno bune, žale i kažu što im nije pravo. Ova emisija je u programu emitirana u okvim Slobodne srijede, četverosatne emisije u kojoj su govorili i predstavnici industrije, grada, stmčnjaci, tako da je ovo bio samo dio emisije u kojem je govorila dmga strana. DIMITRIJE PEKIĆ; Ono što si ti rekao može da bude i zadatak dokumentarca na televiziji? BRANKO LENTIĆ: Ja sam protiv toga da se propisuje mogučnost što je zadatak, Prvo, te stvari na televiziji radi onaj koji ima za to afiniteta. Prema tome, televizija če imati onoliko dokumentamih filmova koliko može okupiti Ijudi koji će takve filmove raditi. Osim Rajka, koji teško da će se vratiti dokumentarcu, jer je počeo raditi igrane filmove, misiim da je najslabija točka dokumentamog filma na jugoslavenskoj televiziji, što se u poslednjih deset godina nije pojavilo nijedno novo ime. Dokumentarni film je prvenstveno za mlade Ijude, jer on mora u sebi nositi želju za istraživanjem. Čovjek, kada dugo radi, već je sebi napisao „knjigu recepata” po kojima onda radi, Ne vidim da postoji interes mladih autora, a i slabe su šanse da probiju barijeru koju je televizija kao institucija sagradila oko sebe, to je jedna smetnja, a dmga je što je dokumentarni film dmga liga u odnosu na igrani film. No, tu Rajko ima više

103