RTV Teorija i praksa

televizijskom žargonu govori se tada o tzv. „hallo-efektu” Snimatelji izbjegavaju bijelu odoru glumaca, a posebice ako bi nešto bijelo trebali snimiti u krupnom planu. 150 asb odgovara svjetloći od 150 Lux-a kod faktora remisije 1 = 100%. Kad govorimo o rasvjeti, tada valja spomenuti da je za osvjetljavanje dekoracije dostatno 300 Lux-a. Sva stražnja i ostala svjetla za efekte, ne smiju zauzeti više od 0,2% površine slike, jer se u protivnom javlja „hallo-efekt”. Kod filma je to, da imamo neku uporedbu, 1% površine slike. U ponekim slučajevima, javlja se potreba da upravo ovo svjetlo bude noseće. Tada moramo, kako bi spriječili svjetlu mrlju na ekranu, glavno svjetlo toliko zadržavati da svjetloća efektnog svjetla, sada glavnog, ne bude iznad 150 asb. Sa crnim partijama u slici puno je jednostavnije. Ako će uslijed rasporeda svjetla nešto što je inače crno biti reproducirano sivo, gledatelj će uvijek te tamnije dijelove smatrati crnim. To je neka vrst psihološke korekture gledanja, povezana sa zakonitostima Ijudskog vida. Kako to postižemo u praksi? Kostimi i koža Ijudskog tijela nikad ne smiju biti identičnih tonskih vrijednosti kao pozadina, a ni refleksija u ovom slučaju nikad ne treba biti ista. Zanimljivo je spomenuti da jedno tamno odijelo na danjem svjetlu i neka bijela haljina u sumrak mogu biti iste svjetloče, jer kod televizijske projekcije razlike u boji više dolaze do izražaja nego pri projekciji u kino-dvorani. Jedan specifični problem koji se javlja kod televizijskog emitiranja filmova je projekcija filmova snimljenih u kolor tehnici na c/b ekranu. Ne mijenja se nivo rasvjete kadra i svjetiosni kontrast, ali dolazi do znatnijih promjena obzirom na refleksiju svjetiosti koju emitiraju različito obojeni predmeti. Konkretno, to znači, ako već pri snimanju u boji znamo da če film biti prikazivan i kao crno-bijeli, treba strogo voditi računa da u c/b reprođukciji raznoiiko obojeni bitni dijelovi kadra nemaju isti remisioni faktor, dakle da u ovoj tehnici ne budu iste svjetloče, već da su jasno tonski odvojeni jedni od drugih. Ako pri snimanju snimatelj promatra kroz neutralni, sivi fiker, faktora 2, obojenu scenu, moči će lako odmah ocijeniti svjetlosnu situaciju na c/b fiimu, kakvu če dobiti, pa prema tome može lako manipulirati i rasvjetom. Neki snimatelji izrađuju c/b kopije kako bi se uvjerili u reprodukciju boje na toj vrsti materijala, no tako se ništa ne može ustanoviti i ocijeniti jer te kako ih još nazivaju ~cmo-bijele mustre” nemaju plavu boju, a kod televizora c/b sliku formira odsudstvo sve tri osnovne boje. Prema tome do stanovitih zaključaka prije če se đoći i objektivnije moči procjeniti ako izrađimo kolor kopiju. Ovakva kopija će uz ostalo, posebice biti značajna pri