RTV Teorija i praksa

TELEVIZIJA

Krešimir Mikič

SNIMANJE FILMA ZA TELEVIZIJSKO PRIKAZIVANJE

Koliko god su mnoge komponente koje treba zadovoljiti pri snimanju filma, jednake za filmove koji su snimljeni za kino - i televizijsko prikazivanje (ovdje prije svega mislim na tehniku osvjetljavanja, kontinuitet slike, ulogu boje i ostalo), u isto vrijeme treba misliti i na bitne razlike. Kad znamo da je emitiranje na televiziji podložno mnogim izvanjskim promjenama, promjeni napona i sl, potrebno je još kod snimanja filma to ukalkulirati, predvidjeti sve ograničenosti medija. To je posebice važno kod snimanja u boji i prijelaza iz kadra u kadar. Znamo da je „kućno kino” znatno manji ekran od onoga u kinematografu, te da je slika tehnički lošija od one u kinematografu. Ekran je na rubovima zaobljen, fotografija je krupnog zma i siromašna u detaljima. Projekcija se prati u polumračnom ambijentu, pa pažnja gledatelja stalno luta po okolnim predmetima. To je tipična „televizijska atmosfera” pri kojoj je stoga, moguče praviti razne usporedbe između onoga što vidimo na ekranu i stvamosti. A čim postoji mogućnost usporedbe, postajemo svjesniji i kvalitete snimke na ekranu, njezinog odnosa prema realnosti, Kvalitetnijom smatramo onu projekciju koja je bliža stvamosti. Stvaraoci koji poznaju prednosti i mane televizije, iskoristiti če njezine parametre u pozitivnom smislu, dakle već pri oblikovanju materijala. TEHNIKA SNIMANJA ZA TELEVIZIJU Snimatelj televizijskog filma nikad ne smije prijeći omjer kontrasta reflektiranog svjetla 20:1. On uvijek pazi da pri osvjetljavanju najvažnijih mjesta u kadru, ne prekorači 150 asb, jer u protivnom slika pri projekciji počinje treperiti. U

75