RTV Teorija i praksa

na dokumentarni program. U situaciji si da biraš između onoga što ti netko ponudi ili da daješ ono što hoćeš. RAJKO CEROVIĆ; Kad odredimo jednu temu, ne smije se ništa izrežirati, dok se u kontakt-programima, u svima, osim u sportskom programu, to može raditi. VLADO BUŽANĆIĆ (stručhi suradnik Centra za kulturu „Novi Zagreb”): Da li postoji nekakva medijska razlika između snimanja filma ovakve vrste za televiziju i snimanja za film, onog što se zove klasični dokumentarni film? Mislim danas, kada gledam Vaš film po drugi put vrlo pažljivo, da razlike nema, da je to zapravo dokumentarni film od pola sata. Što je onda karakteristično kod takvog posla? RAJKO CEROVIČ: Ova vrsta pristupa vrlo je bliska dokumentarnom filmu u izrazu, a s druge strane ima i neke prednosti. Ipak je to proizvodnja na 16 mm, pa je ekipa manja, rasvjeta je manja, čitava mašinerija je manja, što i omogućava tu diskreciju razgovora s Ijudima, spontanitet kojeg, ipak, filmska ekipa teško postiže, osim u igranim strukturama. Kada je u pitanju snimanje na tridesetpet-milimetarskoj traci mašinerija glomaznija, pa se tu nađe petnaestak članova ekipe. Obično se Ijudi sa televizije ne promatraju kao kompletne autorske ličnosti, iako godinama stvaraju zanimljive programe i prihvaćeni su i od gledalaca i od kritike. Netko napravi, npr. samo dva dokumentarna filma i to u večini slučajeva nesuvisla, da ne kažem snimana bez dramaturgije i bez ičega, ali on je već reditelj. O njemu se pišu eseji, piše se o cjelokupnom opusu, a radi se o nekoliko filmova koji zajedno traju devet minuta. Televizijski autor se nalazi u drukčijoj poziciji, ima termin najmanje od pola sata, a nerijetko i 45-50 minuta. Tako je on u strašnom procjepu jer mora nečim popuniti to vrijeme, mora se izraziti, postići odgovarajuću društvenu funkciju. I čitav taj napor, kontinuirano iz mjeseca u mjesec ili čak dva puta mjesečno, a štampa vas negdje pomene, daju vam „kaktus iii „vjenčič” i sve se na tome završava. A čovjek ostvaruje, recimo,

84