RTV Teorija i praksa

15-20 godina kontinuiranog rada. Time hoču reči koliko se film uzima ozbiljnije, valjda je stariji medij i zato ima nekakav autoritet, pišu se eseji, kompletne studije, analizira se neko djelo. Recimo, sada gledano, što se događa na ovom posljednjem beogradskom festivalu dokumentarnog filma? Sve novine su pune izvještaja da u stvari nema ničega, da se ove godine dogodila potpuna praznina, promašaj. Na televiziji to jednostavno nije moguće, tamo Ijudi rade, danas manje uspješno, jer su iz različitih razloga indisponirani, sutra više, ali nikako nije moguče da se kaže da se za godinu dana dokumentarnog TV filma nije ništa dogodilo. A, opet, položaj autora je strahovito neravnopravan. Možda je to zato što TV kao institucija ne voli mnogo njegovatl autore, čim se netko pojavi kao autorska ličnost onda se kaže „nemoj potpisati kao Branko Lentič Dinamitaši, nego samo na kraju ono: autor da se jedva vidi.” Televizija je, mislim, takva institucija koja ne voli da joj netko iskače, a film želi napraviti ličnost od onog koji je snimio samo 50 metara trake. RUDI KLARIČ (TV Ljubljana): Zašto mislite da televizija ne voli autore? RAJKO CEROVIĆ: Rudi ima vjerojatno neka pozitivnija iskustva iz RTV Ljubljane, ali, znate, čim se autor afirmira on ima ideje, a čim ima ideje on če raditi neke programe iza kojih stoji čitava jedna mašinerija pa če onda netko reći: - šta se ovaj pravi važan, kada čemo mu mi reči što ima raditi? RUDI KLARIČ: Kod nas u Ljubljani je ista situacija, samo sam htio vidjeti je li tako i kod vas. VELJKO BULAJIĆ (filmski režiser): Upravo razmišljam o dokumentarnom filmu u ovom času kod

85