RTV Teorija i praksa

televizijska emisija po našem ukusu mora izgledatd kao švicarski sir sa puno rupa. Znači mora imati one guste dijeiove gdje se nešto događa, gdje postoji nekakva napetost pa onda opet da se spusti. Po ovom torzu u emisiji koju ste danas vidjeli, mislim da se vidi velika razlika od onog što smo jučer vidjeli u Cerovićevim filmovima. Sinoć je Cerović rekao, a to je nekako proizašio u diskusiji da zapravo razlike između dokumentarnog filma i dokumentarnih stvari koje on radi za televiziju, nema. Sasvim je suprotno ovo što smo večeras gledali. Mi smo namjerno uzeii jedan dosta lagan tempo, dramaturgija nije bila klasična sa jednim usponom i raspletima, nego je to više slaganje blokova, Radi se o nekakvom horizontalnom razvoju a ne o vertikalnom, kako se to obično radi, To je jedino moguče na televiziji, dok je za film nezanimljivo i dosadno. SREĆKO PLANINIĆ; Da li je to onda i razlika između televizijskog i filmskog dokumentarca? SANDI ČOLNIK: Mislim da je tu ta razlika. Prvo onaj čovjek koji film gleda kod kuće, mora imati onu minutu da se otrgne od televizora, da malo prošeče. Ljudi ne gledaju emisiju stalno, oni prave male pauze i upravo zbog toga ritam emisije ne smije biti toliko skoncentriran da kad se on vrati više ne zna o čemu se radi. Gledalac se uvijek mora vratiti nekako u isti tok kako bi mogao nastaviti sa pračenjem emisije. LJERKA MIFKA: Mene zanima kako biste radili, da li i koliko bi vaša dramaturgija dokumentarnog filma bila drugačija za televiziju ako bi imala limit od, recimo, 20 minuta? SANDI ČOLNIK; Dobila bi na tempu, na jezgrovitosti, na kratkoći, ali naravno onda ne bi imala ni vremena ni prostora da se razvije. Ja sam si

90