RTV Teorija i praksa

dramaturški mislili zadržati pažnju gledalaca, s obzirom da ste imali određeni okvir u kojem su lica bila u gro planu, malo dalje, malo švenka, i zatim jedan vrlo osvijetljeni kadar, Na koji način ste radili kolaž tog uskog okmžja u kojem se osoba nalazi? SANDI COLNIK: To je prilično stara emisija i u ono vrijeme je bilo to u moči. To smo mi tada zvali kao nekakav intimizam, a dragi dio mode bio je da se ne polaže mnogo pažnje na formalnu stranu. Radili smo takozvane „prljave” emisije. Ako je nešto nepredviđeno ušlo u kadar, nije se išlo na to da se prekriva kontra-kadrovima ili ako nešto u zvuku nije štimalo, ostavili smo da tako ostane, misleći da je to prilog autentičnosti. Možda to danas izgleda čudno, ali tada se tako radilo. DIMITRIJE PEKIĆ: Sinoć smo razgovarali o TV autora, ovdje se radi o zajedničkom poslu tebe i Angela Miladinova? SANDI ČOLNIK: Angel Miladinov je bio režiser. Ono što sam rekao o našoj namjeri da se ne polaže baš mnogo pažnje na formalne stvari, to je tada bio njegov stav i ovaj ukupan utisak o tome kada na primjer neplanski uđe pas u kadar i kako su noge postavljene u kom momentu, zapravo je to bila neka njegova vizija da sve treba tako ostaviti. VLADO BUŽANCiC; Meni to sve izgleda savršeno prirodno i mislim da bi bez tih minimalnih opisa, stvar bila užasno suhopama. Bio bi to jedan previše verbalni dijalog i mislim da je baš potrebna ta atmosfera okražja. To je istina, istina u kojoj čovjek živi. SANDI ČOLNIK; U ono vrijeme smo i teoretizirali. Htjeli smo dodati i neka naša razmišljanja, pa je onda ispala malo „šarena” konstatacija da

89