RTV Teorija i praksa

U fiimu Milana Andrića, mislim da ne mogu prihvatiti slaganje nekih muzičkih delova, ne mogu to da prihvatim ni kao pasaž, a niti kao muzički predah, Čini mi se da se to ne uklapa u osnovnu temu, da se nekako samo izdvaja od radnje i ostaje izvan dokumentarnog filma, tim pre što se ponavlja više puta i samim tim skreće pažnju da to iskače iz koloseka. Inače, ako se razgovara profesionalno, mislim da u prvoj reportaži nije sve montažno tako dobro napravljeno da se mogu slediti reči one žene. Često je slika skakala, a žena pričala svojim pripovedačkim tonom koji je naravno asocirao neke slike koje praktično nisu mogle pratiti priču koja teče. To mi smeta. BRANKO LENTIĆ: Rekao bih još nešto za Andrića, mislim da je ovaj film za njega korak natrag, pa bi bilo zanimljivo razgovarati s njim o tome što se dogodilo u njemu da je došao pod uticaj radija, Jer u konstrukciji dramaturgije je preuzeo nešto iz radija što je neprihvatljivo. Tamo npr. u jednoj emisiji razgovaraju sveučilišni profesori, i sl. o karcinomu, pa se upiete spiker i kaže ~a sada malo muzike”. Uslijedi pet minuta muzike, pa se onda opet razvije razgovor o karcinomu, zatim opet muzika itd. Onaj koji je htio slušati o karcinomu, smeta mu muzika, a onaj koji je htio muziku, smeta mu razgovor. I svi su nezadovoljni. Na radiju tako non-stop rade, ne znam gdje su to pokupili, a sad je odjedanput Andrić nadošao na to. On nije inače tako radio, Andrić je jedan veoma dobar i talentiran autor. Četvrte večeri prikazani su filmovi 17 monahinja Svetolika Mitića i Krv Ljubivoja Ršumoviča iz Televizije Beograd. DIMITRIJE PEKIČ; Da li TV dokumentaristi kada traže teme izbegavaju običan život, običnog čoveka, obične događaje, da li je to prava istina koja treba da zanima dokumentaristu? SVETOLIK MITIĆ: Za mene su ovo samo obični Ijudi i obične žene i one su govorile običnim, svojim rečima, one nemaju tog osećanja kao

96