RTV Teorija i praksa

BRANKO LENTIĆ: Kod Džumhura ima jedan drugi problem jer on i od publike i od pejsaža pravi kulisu za sebe. DIMITRIJE PEKIĆ; Zar ne bi bilo zgodno postaviti drugačije pitanje s obrazloženjem, da je to ono što je on zamislio i pokuiao ostvariti, da je to opet dio njega samog. BRANKO LENTIĆ: To nije film o Ohridu, nego o Džumhuru u Ohridu, SVETOLIK MITIĆ: Ne bih se složio s Brankom Lentićem, jer smatram da svaki autor ima pravo na svoj integritet O svakom delu mogu postojati različita mišijenja, u ovom slučaju može se skrenuti pažnja na Džumhura a sve ostalo može biti kulisa ukoliko kroz tu kulisu može neko izraziti svoje mišljenje, lično viđenje stvari, impresije o ambijentu u kojem se nalzi. Ovaj film u tom pogledu samo odudara od drugih filmova, jer je to Džumhur u Ohridu, to nije Ohrid, nego je Džumhur čovjek koji ima opservacije čvrste, karakterne, duboke, sasvim lične u nekim opisima, ali to je njegovo viđenje, ukoliko se to lično viđenje do kraja iznese onda prihvatam i takvu vrstu dokumentarnog stvaralaštva. Ja sam, ipak, na kraju za ono Pekićevo, kad kaže da ne treba ograničavati ništa i ničim tenziju jednog autora i da mu se dozvoli što više mogučnosti da se prave razne vrste, različiti pristupi dokumentamom materijalu. Meni se to mnogo ne dopada, ali mi se dopada način na koji Džumhur pokušava iziči iz jednog dosta ustaljenog pristupa koji imaju svi autori, svi mi koji se bavimo time dajući neki lični pečat i to se stvarno razlikuje od drugih. Ono što je dovelo do perfekcije u izrazu, tu su u pitanju njegova nastojanja za određenom ilustracijom, da se ne zadržava na temi nego stvara pasaže koji se od nje često udaljavaju, odlaze na stranu i zaboravlja se osnovna nit.

95