RTV Teorija i praksa

Najviše zastupnika u SAD. Proveravana je laboratorijski i eksperimentalno i njeni zaključci imaju značaja za praktičare: ne treba gomilati i ponavljati istovetne primere nasilja jer to može da izazove oponašanje, ili obratno: treba ponavljati društveno i vaspitno korisne primere, 2. Teorija konteksta zastupa mišljenje da se nasilje reprodukuje samo ako kod gledalaca postoje pretpostavke, ako se „kognitivni kontekst gledalaca” slaže sa prikazanim agresivnim ponašanjem. 3. Teorija navike, 4. Teorija uzbuđenja prema kojoj kasniju agresivnost ne’izaziva toliko sam sadržaj emisije koliko uzbuđenja koja on stvara, 5. Teorija katarze, 6. sociološki osnovi nasilja. Prema ovoj teoriji ne može samo televizija da se optuži za pojavu nasilja kod dece'i omladine. Treba ispitati sve socijalne i kulturne uslove u nekom društvu, da li oni ne povećavaju dispozicije za agresivno i antisocijalno ponašanje. B. NOVE SMERNICE: 1. Predmet istraživanja su gledaoci koji mnogo vremena provode pred ekranom. Utvrđeno je da vreme gledanja televizije - TV konzum - za ličnost ima isto toliko značaja kao da li je neko završio fakultet ili ne, ili da li potiče iz bogate ili siromašne porodice. Oni omladinci koji mnogo vremena utroše na TV programe, pre se upuštaju u tuče u školi i na radnom mestu, nego oni koji malo vremena provode pred ekranima. 2. Veza straha i agresivnosti. Psiholozi su utvrdili da strah i agresivnost imaju zajednički koren. U broju 257 „Medien-Report” opisano je istraživanje koje pokazuje „Odnos između korišćenja televizije i broja programa”. Istraživanje je sprovedeno u 1185 porodica koje su mogle da prate,

i pratile su, od dva do šest programa (14+760+188+199+24) i utvrđeno je da se kod odraslih vreme gledanja u proseku nije povećalo sa povećanjem broja programa koji su na raspolaganju, ali kod dece jeste čak za 25%. Isto tako je utvrđeno da se sa brojem programa nije povećao broj gledalaca i to kod odraslih uopšte, a kod dece samo neznatno, za 3,3%. Kako su ipak mišijenja o značaju i uticaju televizije često suprotna i daleko od toga da budu usaglašena, što je i razumljivo kada se zna da se velik broj naučnika raznih specijalnosti bavi pitanjem uticaja medija na čoveka, Volfgang Langenbuher (AVolfgang Langenbucher, Anmerkungen zur Medienekologie, br. 251) prvi je, na jednom debatnom sastanku u Nemačkoj 1979. godine, lansirao izraz medijska ekologija. To je nov termin ali medij je postao „čovekova sredina" ili bar faktor te sredine pa u opštoj težnji za proučavanjem i očuvanjem čovekove sredine, skovan je i taj izraz. U broju 254 „Medien-Report” članak (Rupert Neudeck, Rilckkehr zum Radio) interpretira jednu studiju zapadnonemačkog radija. „Povratak radiju” navodi da je radio dobro izdržao period neograničene vladavine televizije. Ta vladavina je dosegla a u nekim zemljama več i prekoračila gornju tačku. Radio je u oblasti informisanja ostao nedostižan a tako i u sferi vaspitanja, obrazovanja i zabave. Studija „Komunikativni ciljevi radija” dala je analizu „specifičnih sadržajnih mogućnosti” radija. Pošto publika tokom dana uglavnom sluša radio a tek uveče seda predTTrS r ekran, mogućnosti za oblikovanje programa su velike, pa čak i u večernje časove za one slušaoce koji u tom programu nađu nešto za sebe. Tako mogu korisno da se rasporede zabavne i informativne emisije tokom celog dana. Interesantno je jedno istraživanje koje su minhenski istraživači sproveli tokom šesnaest večeri u osam porodica u Baden-Virtembergu. Otac i majka su

254