RTV Teorija i praksa

52

I upravo zbog, rekli bismo, maksimaino ostvarenog radiofonskog, dakle zvučnog poniranja u poetsku suštinu teksta, kompozicija Duž duge, duge ulice označava i jedan značajan korak u daljem razrešavanju veoma osetljivog i složenog pitanja prezentacije poetske reči pred mikrofonom. U tome je, kao što je poznato, Arsenije Jovanovič i ranije imao zanimljivih poduhvata i razrešenja (posebno kada je na radfju realizovao emisije poezije Dušana Matiča). Ah. kako nam se nedavno učinilo, dok smo slušali emisiju Duž duge, duge ulice, na 111 programu Radio-Beograda. dakle u uslovima stereo-emitovanja, sada je napustio vlastito, odranije poznato, zanimanje i bavljenje prevashodno zvučnim valerima izgovaranog teksta i njegovog raščlanjavanja i uputio se svestranijem koriščenju imaginarnog i skoro ničim omeđenog zvučnog prostora poezije i građenju posebne sonične dramaturgije na širokoj (i dubokoj!) stereofonskoj ravni, dramaturgije koja i te kako stimulativno deluje na slušalačku percepciju, odvodeči je, u ovom slučaju, neslučenim stazama do jedne apokaliptične vizije sveta. Ali, pogrešno bi bilo zaključiti kako su tvorci emisije Duž duge, duge ulice insistirali na efektnim rešenjima stereofonskog zvučnog spektakla. lako u emisiji ima efektno rešenih zvučnih scena, sve je u njoj podređeno sasvim konkretnoj dramatmškoj funkciji, odnosno zahtevima ekspresionističkog izraza, koji kao polaznu osnovu ima antiratni protest i težnju da se prevazidu životna ograničenja uslovljena militarističkim poretkom. Sto je najvažnije, realizatori ove radiofonske kompozicije nijednom nisu zapali u zvučnu ilustrativnost, u zvučno „dočaravanje nekakvih zbivanja, odnosno u sonični prikaz fabule. Naprotiv, ostali su do kraja dosledni u težnji uspostavljanja drugačijeg prikaza susreta, kretanja i situacija na imaginarnom zvučnom stereofonskom platou. Tako, na primer, dok Fišer, u osami vlastitog očaja, kazuje: „Sada idem duž duge ulice. Ona se valja od vala sveta. Ali neko uvek svira na klaviru Kada je moj otac video moju majku - neko je svirao na klaviru Kad mi je bio rođendan svirao je neko na klaviru” - itd. - (podvukao R.V.J.) nečemo nijednog trenutka čuti ni žagor ulice, niti bilo kakve akorde na klaviru! Taj postupak dosledno je sproveden u ovoj radiofonskoj kompoziciji, u kojoj ima muzike i različitih zvučnih efekata, ali u jednoj sasvim drugoj funkciji, nikako zarad puke ilustracije!