RTV Teorija i praksa

Veoma vešto koristeči tehniku zvučnog pretapanja između pojedinih sekvenci, autori su uspevali da u svakoj sceni uspostave određene, veoma „vidljive” odnose koji proizilaze iz teksta, pa čak da ih dramaturški prodube. U tom smislu posebna dragocenost ove emisije svakako je scena sa kartarošima, zasnovana isključivo na tekstu, lišena mogućnih karakterističnih pratećih zvučnih efekata (kad „pljušti” karta!). Glasovi kartaroša, odlično razmešteni i primetno nijansovani, katkad bojažljivi i oprezni, katkad obojeni suverenošču, ponekad hazarderski očajni - izvrsno su uklopljeni u tok poetskog kazivanja. Uopšte, scena sa kartarošima uzdiže se do jednog suptilnog scenskog prizora, koji se završava kreščendom: KARTAŠ 111 Ovog puta nemam. KARTAŠ II A onda smo gotovi. Herc. Srce ima svako. KARTAŠI Adut. Sad se izjasni, Karlo, da vidimo šta imaš na duši. Dvadeset i osam. KARTAŠ 111 Još jedan adut! TIM Pre sto godina su već igrali. Kartali su se. I kroz sto godina još uvek će igrati. Igraće sjajnih, čestitih lica, Kada pesnicama udaraju po stolu kao topovi. Kao 57 topova. Raspoređeni na imaginarnoj zvučnoj sceni upravo ovako kako su njihove replike ovde štampane, kartaroši deluju, pre svega, kao prikaz toka vremena, ali i kao izraz vajkadašnje Ijudske potrebe za društvom, za igrom i razgovorom. Tragične pustoši rata ostavljaju nebrojeno mnogo tragova, ne samo fizičkih. Rat pustoši i Ijudske duše, odvodi u rezignaciju i čamotinju kojoj kao da nema kraja. Susret muškarca i žene, iskazan u kompoziciji dijalogom Evelin i Fišera, predstavlja svakako deo te užasne duševne praznine i očajanja, koji postaju tragična neminovnost. I mada se Fišerovo pitanje, u velikom monologu o ratnim nedaćama i stradanjima ~Ko, oh, ko među nama može da podnese neme krike mrtvih?”

53