RTV Teorija i praksa

Zvonimir Kostič

DNEVNIK O ZEMLJOTRESU (II)

DAN DRUGI: 27. APRIL 1979. Već krajem prvog dana grčevitu napetost s kojom smo radili i s kojom smo žurili iz mesta u mesto zamenilo je smirenije osečanje. Kao u lakom pijanstvu, misleči stalno na zvuk i na ispovesti, na ono što još nismo snimili, išli smo od jedne do druge ideje polako sklapajuči celinu onoga što smo želeli da zahvatimo. Opijeni zvukom, u potrazi za dokumentom, stalno smo se u kolima podsečali onoga što smo snimili i onog što bi još trebalo snimiti. I desilo se nešto čudno: najednom smo sva trojica bili zaokupljeni dramom za koju če trebati još puna dva meseca da se pojavi. Nešto od te drame već smo nosili u trakama: jedna po jedna one su skupljale nesreću Ijudi iz primorja, kišu i čemer, neočekivani humor i Ijudsku plemenitost. I videli smo, takođe, ono što je remetilo sva pravila: ogorčenje se pojavljivalo tamo gde se mogao pojaviti i mirni, staloženi ton, humor se pojavljivao tamo gde bismo mogli očekivati jadikovku, snaga i ponos tamo gde su se mogli očekivati, isto tako, kuknjava i jad. Ljudi iz primorja, govoreći uzbuđeno ili staloženo o poslednjim događajima, nehotice su otkrivali sve što se u petrificiranoj i otuđenoj, svakodnevnoj Ijudskoj komunikaciji ne može zapaziti, Videli su se u tim rečima, mnogo jasnije nego u običnoj situaciji, i Ijudska snaga, i strah i prkos, i inat, dostojanstvo, kao i teatralno, kočoperno razmetanje svojom ili tuđom nesrečom. Video se čovek i sa svojim slabostima: neko je dobio nezasluženo veču pomoć, neko drugi je, kao i uvek do sada, opet bolje prošao. Naša buduča drama, međutim, tražila je svog glavnog junaka. T° je mogao da bude samo čovek koji je izgubio sve članove svoje porodice. Prvo što smo u rano jutro 27. aprila pitali recepcionera tivatskog hotela odnosilo se na tog čoveka. Uskoro smo dobili obaveštenje.

163

RADIO