RTV Teorija i praksa

Potom Hasim Avdulić. Izgubio je majku i dvogodišnjeg sina. On nam deluje zbunjeno, na licu mu je bezrazložni osmeh. Teško govori srpskohrvatski. Kaže da je ošamućen i da još ne zna šta če i kud će sa sobom. Pričamo s njim. Upoznajemo se s njegovom porodicom; žena i šestogodišnji sin. Ovo drugo, preživelo dete, bilo je tri sata zatrpano. Lekari kažu da je pretrpelo težak šok. Od tada veoma retko govori. Hoćemo da razgovaramo s malim. Ne uspeva. Kada drugi put ponavljamo tu želju otac se, vidimo, sprema da silom natera malog da govori. Situacija je tragikomična. Vidimo - mališana će istuči zbog nas. Umirujemo oca i odustajemo od razgovora s detetom. Zeleli smo da nam kaže kako je tri sata proveo zatrpan u ruševinama, ali kako je znao da će njegov tata doči i spasiti ga... Odlazimo na ruševine kuće. Kao i u slučaju Carevića - demonstracija celog događaja. Dete koje je poginulo javilo se nekoliko puta. I majka se javila. Rekla je: Sine, ako možeš skini ovo kamenje s mene. Hasim nije mogao odmah da počne sa otkopavanjem jer nije imao alata. Übrzo su se iskupili susedi, Crnogorci i Albanci. Ali, zatrpani su već zaćutali. Kada su ih otkopali - bili su mrtvi. Brat Hasimov, koji stoji pored nas dok ovo snimamo - plače. Hasim se samo čudno smeši. J a sam, kaže, kao pijan čovek. Živim - a ne znam kako živim. Sve mi je sad svejedno i ne znam više ni šta ću ni kud ću sa sobom. Jedino kad spavam, onda se smirim, i ništa ne osećam. A čim se probudim počne ista muka, isti čemer. Vraćamo se nazad, u grad. Snimamo, pored mora vodnika-stažistu, koji nam je bio vodič u logoru. Bio je, kaže, sav krvav od izvlačenja Ijudi iz porušenih kuča. u jednom selu njegovi vojnici su otkopali trudnu ženu, mrtvu, sa dvoje mrtve dece. U fonu njegovih reći huči more. Ručavamo u kafani. Pijemo mostarsku žilavku. Osećamo veliko olakšanje, jer je posao koliko toliko gotov. Više se za ovo kratko vreme nije moglo učiniti. Povratak. Bečići.

173