RTV Teorija i praksa

On se na to smeje. Mislite, kaže. Povratak u kola, parkirana pred ulazom u luku. Diskusija kuda da idemo dalje. Alternativa je Crmnica ili Ulcinj. Od Titograda odustajemo. Nemamo više vremena. Užasno smo umorni. Tek sada, kao okovi na nogama, oglašavaju se prepešačeni kilometri. Ne znam kako Vitorovič izdržava sa svojim teretom na leđima. Tomo je nezadovoljan i gladan. Hoče da ruča. Da izdržimo još samo malo, kažem. Ručačemo u Ulcinju. U barskom štabu uzimamo biltene koji su umesto novina izlazili svakoga dana i izveštavali građane. Listamo ih u kolima. Ima odličnog materijala. Ulcinj. Idemo u vojnički logor. Vojnici su prvi stigli na mesta nesreče, prvi pomogli. Odlično su se pokazali. Puno šatora pored druma. Prolazimo, pred Velikom ulcinjskom plažom prsla vodovodna cev. Voda šiklja uvis, kao gejzir. Blato. Kaljuga. Ovde je juče padala gadna kiša. Straža. Formalnosti. Ulazimo. Za nas govore prvo pukovnik, komandant logora, zatim kapetan koji se naročito u toj akciji istakao, a potom tri vojnika. Kapetan priča kako je njegova jedinica spasila osam Ijudi iz ruševina. Oficiri su vodili vojnike da pomažu unesrečenom svetu a da nisu znali šta je sa njihovim sopstvenim porodicama kod kuče. U jednom selu, kaže, iskopali su jednu staru ženu koja je živela sama. U jednoj je ruci držala hleb u drugoj nož. I sedela je, mrtva, za stolom, Smrt ju je zatekla za doručkom. Dok on to govori s vojničkog razglasa trešti popularna pesma. Mirzino jato. Apsolutno, permanentno, idealan, genijalan mi smo spoj. Da li da ponovimo snimak? Ostaje tako. Dokument mora biti dokument. Dakle; nerežiran. Život teče dalje. Pukovnik nas zove da sa vojničkog kazana primimo i mi ručak. Njegov je izveštaj pun podataka. Kaže da je vojska za ovih desetak dana od nesreće napravila i izdelila oko 50.000 obeda građanstvu. Selo Zogalj. U jednoj kuči je poginuo čovek. Uzimamo izjavu na albanskom.

172