RTV Teorija i praksa

dobija na britkosti: onaj koji proizvodi jelo ne jede! Beraču jabuka u ogromnim vočnjacima trnu zubi od svakodnevice. Proizvođač duvana ne sme da puši svoj sopstveni duvan. Radniku na plantaži kafe taj napitak ne rešava probleme. Šta vredi radniku u fabrici nameštaja ako može da kupi jevtinije svoj proizvod? U Kuhinji kuvar ne jede! Istovremeno, usavršava se smrtna dijeta - milioni godišnje umiru od gladi. To je drugo lice istog apsurda: u „lukulskoj gozbi” čovek jede toliko da ga hrana übija umesto održava u životu. „Kad je svet ispunjen kuhinjama, normalno je da postoje i svinje” - kaže naš kolačar Pol. Naše junake slikamo dakle u položaju umetnika u gladovanju. Ovde se ne pokazuje gurmanstvo jela nego oblapornost tlačenja, Neljudski odnosi. Tu ne nalazimo „prehrambeni znak”, nego znak uništenja. Nazire se ovde ne u proizvodnoj poplavi nekakvih nepotrebnih stvari civilizacije, nego upravo u proizvodnji jela koja je tu da zadovolji osnovne Ijudske potrebe, Najednom, iz nečega što je hrana, dragocen izvor života i postojanja, dolazimo do „krvave mitologije” (R. Bart), ne samo bifteka nego jela uopšte, ali sa pridevom „krvav” uzetom u dvostrukom značenju. Jer, doista je strašno što niko u Kuhinji nema bar još jeđnu mogućnost - niko nema izgieda da nešto učini sa sobom ili promeni nešto u životu. Dimitri, mladić očigledno sposoban da gradi, svoje ruke upotrebljava za metenje kuhinjskog smeća. On oseča da ne bi bio srećan ni u fabrici - i tamo važi isto pravilo, ista übilačka rutina. Taj optužujući pogled iz kuhinje širi se na čitavo društvo i sve njegove vitalne delove koji trule, Iste principe doista bismo zatekli u fabrici konzervi u kojoj rad ne prestaje ako nečiji odsečeni prsti odlutaju u limenku sa mlevenim mesom ili u rudniku - posvuda vlada mitologija eksploatacije. Ova kuhinja predstavlja dakle „istovremeno jednu prirodu i jedan moral”. Ovaj „prehrambeni život” postaje potrošački život u najcrnjem smislu. Nije važan kvalitet nego brzina spravljanja jela, prenosi Piter pravila te proizvodnje novajliji Kevinu, To je i zakon prevare koja svetu uništava nerve i ukus. A prema Krleži, pitanje morala je pitanje ukusa.

259