RTV Teorija i praksa

jedne velike sportske nacije sa novih stopedesetak medalja o vratu koje znače i zrače i stopedesetak mišićnih tikova, s jedim pokričem - nosiče ih uz pljesak sugrađana. Naravno, ništa se drugo i nije moglo desiti. A šta da je bio tu i Drugi Partner, ovaj fajter iz klasične drame koji bar u trečoj rundi sačeka Glavnog Junaka na okuci beznađa? Onaj bez koga se ne može koliko i bez onog s kojim se mora. Onaj koji prima i zadaje udarce da bi bio Jedini jer več postoji onaj Pravi. Svakako: bilo bi to kao da tražimo da se svet sporta - i televizije - odeli od maratona političara koji trče uz svoje bele i crvene kuče jedino kad ih reporteri slikaju za novine u vremenu predizborne kampanje ili novog kongresa partije. Bilo bi to - kao što uistinu nije bilo u Moskvi. Nije bilo, niti če biti išta i na toj tzv. kontra-olimpijadi koja če se übrzo održati na suprotnom delu hemisfere. Biče to tek igra samotnika koja če nači odraza i u (moguče) regularnoj stadionskoj drami za četri godine, u Los Anđelesu. Sve u svemu, predstoji vreme olimpijskih samotnika koji če se odsad takmičiti i sa zakonima neprisutnog ali pretečeg neprijatelja svakom telu - nečisti same. Veliki plej-gejm desperadosa Olimpijade započeo je onog časa kada je telo Nađe Komaneči stavljeno kao ulog zadovoljenju plemenskog častoljublja. Njen nešto nesigurniji doskok bio je dovoljan alibi da se jedna greda proglasi getom Savršenstva, a parket na kome je Nađin skočni zglob zaklecao zemljom Ideala. Razumljivo: Nađina vežba na gredi je po tome bila „savršena” ali bez odgovarajučeg „idealnog” spuštanja. Zato je bilo onih koji se nisu spuštali na zemlju, ali su na olimpijska zbivanja gledali s takvih visina da običan sportista iz Sajgona, ili navijač, recimo iz Lenjingrada, nisu ni okom trepnuli kada su kosmonauti „Saljuta 37” ogorčeno zavapili da ih je košarka razočarala. Naravno, nije smetalo to što jedan Sovjet i jedan Vijetnamac združeno navijaju za sovjetsku košarku. Na smetnji je bilo samo to što su ovi uopšte mogli biti dovedeni u stanje ogorčenosti, što su postali nezadovoljni sportskom igrom oni koji osvajaju nova prostranstva u ime novih ideja Savršenstva i Ideala. Bilo je u svemu tome pantologije jedne Religije tj. propovedanja o telu tamo gde telo tek služi idejama i gde kosmonautska odeča ponajviše briše granice državne, i sabratske. O tome da se i sveštenici bave sportom rad’ Ideala i Savršenstva, poznata je stvar. No, u vreme špice Olimpijade, na dan 31. jula, objavljena je vest ~da je posle višemesečnih pregovora italijanskih filmskih producenata i poljskih vlasti

263