RTV Teorija i praksa

Nije bilo potrebno da se pita rezultat - glavno je bilo da ~mi” pobeđujemo, ko ima petlje da posumnja da to neče biti übedljiva pobeda... I dok su Nenad i Branislav pikali kuglagersku lopticu, pridošlice su mogle na koricama knjiga da čitaju naslove iz svih poratnih generacija, od jedne Grozdane Olujić, preko Petra Pana i EvanđeljsMh istina do Vladimira Periča Valtera, lektire iz VI osnovne, tandem Radojčić-Gligorič o šahu, zatim stripove svih vrsta, jednu Osnovnu statistiku za upravne škole, jedan rečnik za sjpskohrvatski jezik, ploče grupe „Srebrna krila”, Zdravka Čoliča, Done Samer. Sve pomalo, za svakog ponešto. Tu na urbanističkoj sredokrači jedne Akademije nauka, čitaonice, komisiona i Filozofskog fakulteta, izgleda da je ovaj fudbalski meč imao najviše smisla za one čikice, penzionere koji na četvrtom spratu Akademije nauka čitaju pre podne svoje novine i razmatraju dnevni politički bilten. Oni su u toj celoj šarenoj gunguli dobili šansu da primete kako naša današnja deca na knjigama igraju fudbal umesto da knjiga bude „prva igračka svakom budučem patrioti”. Nisu sasvim u pravu, naravno, _ njihovo je prošlo, i igračke nisu više ono što su bile - pa ni knjige. Uostalom, na dokovima Knez-Mihailove nema više onih fajtera sa Starog mosta. iz Kameničke, ni sa Obiličevog Venca. Snagatore su zamenili ovi neodoljivi septembarski bukinisti koji su kasno te iste večeri poneli kao „neprodato jedino onaj minijaturni fudbalski stadion. 27. avgust tekuće godine. I program JRT. 15.00. Bukurešt. Stadion. Jugosloveni (Pantelić, Vujovič, Jovin, Zajec, Buljan, Klinčarski, Šestič, Janjanin, Vujovič, Surjak, Sušič). Pobeda Rumunije od 4:1. Komentator Milorad Đurkovič. Trebalo bi skinuti ton sa ovog snimka i budućim generacijama na tom primeru pokazivati kako se-ponaša jedan Jugosloven kad mu igra reprezentacija. Ne, n® To nije bilo nikakvo „komentatorstvo”. To je bila tipična, pačemčka zalopojka ’na „jugo” način, puna kontradikternosti, odsustva za meru - i za sportski prenos. Ne, nije čovek kriv. Jer, kako možemo kriviti jednog jedinog Jugoslovena koji se i sam osečao knvim što mora da objavi „nikakvu igru Jugoslovena”. Kako biti protiv čoveka koji je najbolje hteo (i da ne okrivi trenera, mjednog igrača, i da nam sačuva nadu da čemo ipak.,.). Milorad Đurkovič nije prenosio utakmicu: on je prenosio poruku „nacija ima nade”. Da, da, porazno da jedna zemlja živi već ’punih dvadeset godina od zablude da ~ima dobar fudbal”. A ono što videsmo ove osamdesete godine, avgusta - to mje bio fudbal. Bila je to nekakva GG udružena grupa koja nije umela da tehnički dočeka poluvreme. Bila je to tipična jugoslovenska

272