RTV Teorija i praksa

jelke uobičajene televizijske scenografije sa šarenih kuglica staniola skinutog sa čokolade, đobilo je u tom poređenju još više u svojoj vašarskoj razmetljivosti. Tri pomenuta reditelja upozoravaju da sve televizijske mogučnosti još nisu ispitane. Isto tako Anton Marti ukazuje i da poznate vrednosti mogu da se manifestuju na nov način. Njegova razigranost inspirisana muzikom i ličnošču Amadeusa Mocarta data je ovog puta u dostojanstvenom, otmenom ramu starih fotografija, čemu je svakako doprinela i scenografija Č. Kolariča. Izuzetno lepa emisija, tako da je zlatna statua, dodeljena Martiju, ovog puta odista došla u prave ruke. FESTIVALSKA UZALUDNOST Več poznata činjenica da se TV put ne može dati dajdžestiran u svom talasu od odašiljača do gledaoca, jer njegova fermentacija zahteva izvesne vremenske i prostorne slobode u eteru, možda doprinosi da se portoroška smotra čini uzaludnom. Zatvorena u krug Aviditorija deluje pomalo neodraslo kao dečji telefon, sproveden od podruma do tavana u porodičnoj kuči. No, sem toga, čini se da je i vreme festivala, čak i onakvih kakav je venecijanski, kanski ili u San Sebastijanu, u svojoj elitnoj ekskluzivnosti, ostalo za nama. Mogučnosti masovnih medija traže Sire prostore i adekvatni auditorij.

49