RTV Teorija i praksa

JAVNE EMISIJE M. NOVAKOVIĆ; Publika Turnira duhovitosti (zajedničke programske akcije Drugog programa Radio-Beograda i „Politike Ekspres”) srasla je sa predstavom. Ostvaruje se nikada ostvarena bitefovska želja, nastojanje sveukupne pozorišne avangarde da se pređe i prevaziđe famozna rampa, imaginarna linija koja predstavu deli od gledališta. Jer, ovde u gledalištu sede sada pravi junaci kojima se predstava bavi: funkcioneri, aktivisti, predstavnici SIZ-ova, predstavnici opština. Njihovo prisustvo nije stvar forme. Učinjen je presudan korak u kulturi epohe da se sa slučajnog, ličnog, biografskog ili sa čisto estetičkog ili hermetičkog pređe na područje istorijskog, na samu stvar, na živu vatru revolucije, na društveno-ekonomske odnose, na proizvodnju i raspodelu. Društvo ima priliku da sebe gleda u iskrivljenom ogledalu. Ali ne i u muzeju voštanih figura. Svaki pokret ovde, svaki gest na sceni beleži svoj društveno-egzistencijalni refleks u sali i sve je na proveri. Ništa ne podleže manipulisanju jer se radnja odvija pred neposrednim učesnicima ili najmanje pred živim svedocima. V. ŠIJAKOV: Ne znam šta bi trebalo da učinimo sa javnim priredbama jer postoji mogučnost da to ne bude radio, to je onda zabava za publiku, a kad se sluša na radiju to nije onda isto. Međutim, kad ja to slušam na radiju, meni to nije ono viđeno. Ne poznajem aktere... Radio je za široki auditorij te postoji opasnost da mi zabavljamo samo one prisutne u sali, a slušaoce ostavljamo indiferentnima. G. TOZON: Delimo veliko javnih oddaj, Javna oddaja ni več samo rampa, oder, auditori, ampak ima mikrofon med auditorijem tako močno vlogo kot jo ima na odru, Zares publika sodeluje. Te oddaje so zelo žive, lepo sprejete in imajo tudi v programu lepo mesto. Za Ljubljano, Radio-Ljubljano, lahko rečemo da smo zadovoljni, da gre vedno na boljše, ne na slabše.

67