RTV Teorija i praksa

U dvadesetogodišnjem intervalu, od 1961. do 1981. godine, razlikujemo tri osnovna poglavlja u ovoj saradnji: ® prva faza (1961-1970) obeležena je izrazito komercijalnim pokušajima kinematografije da se putem filma ponovo eksploatišu neki popularni televizijski serijski projekti: u tome intervalu snimljeni su bioskopski filmovi Nema malih hogova i Sreća u torbi (1961), Na mesto gradanine Pokorni (1964) ili Burduš (1970), u kojima su korišćeni neki likovi i situacije iz tada rado gledanih domačih TV serija „Servisna stanica”, „Ogledalo građanina Pokornog” i „Muzikanti” (takva praksa, razume se, nije dala naročito dobre rezultate, manje u komercijalnom a više u estetskom pogledu, pa se sa njom brzo prekinulo - pomenuti bioskopski filmovi, očigledno, podređeni odgovarajućim televizijskim modelima nisu mogh ostvariti onu komunikaciju koju su, po prirodi stvari, ostvarivale same serije). ® druga faza (1973-1981) obeležena je, takođe, prevashodno komercijalnim pretakanjem televizijskih serija u bioskopske filmove, sažimanjem tih serija (reč je o filmovima Раја i Jare, Svetozar Marković, Avanture Borivoja Šurdilovića, Šesta brzina, Snađi se, druže, koje su nastale prekrajanjem televizijskih serija „Kamiondžije”, „Svetozar Marković”, „Vruć vetar”, „Priče iz majstorske radionice”, „Mačak pod plemom”), kao i pretakanjem bioskopskih filmova u televizijske serije, korišćenjem proširenih verzija snimljenog materijala (takve serije su, dosad, napravljene od filmova: Bitka na Neretui, Valter brani Sarajevo, Sutjeska, Partizani, Viička republika, Seljačka buna, Devojački most, Najduži put, Ттеп, Okupacija u 26 slika, Poslednja trka, Partizanska eskadrila, Usijanje, Prkosna delta, Srečna porodica, Erogena гопа ... - sve su to bioskopski filmovi, pretežno ratne tematike i spektakularni po formi, čijim su prekrajanjem, po nuždi, nastajale televizijske serije). To će se, bez sumnje, i dalje činiti (nekad iz finansijskih potreba Idnematografije, a nekad iz programskih potreba televizije) mada je očigledno, uz retke izuzetke, da takvi filmovi najpre otkrivaju slabosti televizijskih serija na osnovu kojih su nastali, kao što i tako nastale televizijske serije uglavnom otkrivaju slabosti filmova od kojih su pravljene (naročito tamo gde je reč o mehaničkom, a ne o dramaturški osmišljenijem postupku). Ti rezultati su, u oba smera, uglavnom prihvatljiviji tamo gde postoji kultivisanija i razvijenija vizuelna naracija kao bitna odiika dramaturškog postupka (kao u slučaju Seljačke bune ili Užičke republike). No, bilo kako bilo, u ovakvim projektima, bar zasad, i televizija i kinematografija nalaze zajednički komercijalni i programski interes, iako je to put nesumnjivog stvaralačkog kompromisa.

8