RTV Teorija i praksa

postojećom praksom (odnosno onim iskustvima što nam ih nude dosad snimljena televizijsko-bioskopska ostvarenja) očigledno je da su vredni pažnje najpre projekti iz ove poslednje grupe, jer nas navode na razmišljanja o proizvodnim vrlinama i manama ovakve saradnje, kao i o medijskim specifičnostima. Prvi zaključak koji se nameče, pri tom, bio bi da jugoslovenski bioskopsko-televizijski film, snimljen udruženim i po pravilu nevelikim sredstvima, nema ni industrijsko-serijski pečat tipične televizijske produkcije ni izrazito komercijalni Idnematografski karakter, već predstavlja neku vrstu novog subjektivistički koncipiranog autorskog dela sa izrazitim umetničkim ambicijama, kojim se otkrivaju sen ibilitet i preokupaci e edne nove stvaralačke generaci e vaspitavane podjednako temeljno i na iskustvima filma i na iskustvima televizije. Upravo zbog toga, među ovim delima, najviše je uspelih debitantskih filmova, snimljenih u poslednjih par godina ( Sećaš li se Doli Bel Emira Kusturice, Ritam zločina Zorana Tadića, Krizno razdoblje Francija Slaka, Splav meduze Karpa Godine, Lične stvari Aleksandra Mandića, Osvajanje slobode Zdravka Šotre) ili filmova koje su radili več dokazani autori modernijeg senzibiliteta ( Paviljon broj šest Lučijana Pintilijea, Zemaljski dani teku Gorana Paskaljevića) - a to su, istovremeno, i dela u kojima se eksperimentiše i na dramaturškom i na ekspresivnom planu. (Traga se, pri tom, za takvim oblicima vizuelne naracije koji će pomiriti literarno-metaforičku i vizuelno-stvarnosnu komponentu, prirodu filma i prirodu televizije.) Građenje nekih autentičnih autorskih struktura i koncepata (nekad sentimentalno emocionalno obojenih, nekad intelektualno koncipiranih, nekad izrazito dokumentaristički datih), izraslih najčešće na globalno-metaforičkim iskustvima italijanskog neorealizma, uz korišćenje dugog televizijskog kadra s puno dijaloga (kao u filmu Ritam zločina 7 orana Tadiča), ili uz svesrdno angažovanje glumaca-naturščika (što, takođe, pripada neorealističkom nasleđu, čime se podjednako koriste i Kusturica, i Slak, i Mandić) - sve su to elementi na koje se oslanjaju dramaturški i rediteljski postupci u ovim ostvarenjima (pa, koliko god da su autorski koncepti različiti i misaono-emocionalni svetovi izdiferencirani, neki konstantni dramaturški elementi, primereni iskustvu filma i iskustvu televizije izraslom iz njega, dosledno su utkani u strukture ovih dela). Te se specifičnosti, u mnogo manjoj meri, osećaju u bioskopsko-televizijskim filmovima veterana - jednog Kreše Golika (Razmeda, Pucanj) ili jednog Puriše Đorđevića (Zbogom ostaj bunkeru na reci, Kiša, Osam kila sreče) - koji se, praveći svoje bioskopsko-televizijske filmove, apsolutno oslanjaju na

10