RTV Teorija i praksa

Koji je glumac sposoban da postane interesantan na televizijskom dugom gro-planu, sposoban da usredsredi na sebe obično rasejanu pažnju televizijskog gledaoca? Jednom prilikom sam uključio televizor i ugledao dva čoveka na ekranu, koji su međusobno razgovarali. Jedan je bio očigiedno televizijski komentator, drugoga nisam prepoznao kasnije sam saznao da je to naš najveći, ako tako možemo da kažemo, „zvezdočatac” (sada više nije živ). Nisam ga lično poznavao, ali sam kroz jedan minut shvatio, i svako bi to shvatio, da je on - nesumnjivo ličnost Pred nama su biia dva čoveka: jedan potpuno prazan, ništavilo, formalan, služben, a drugi - bezdan u koji je veoma interesantno gledati. Naučnik ili ćuti ili izgovara nešto nejasno, traži reči, nekako odmahuje nezgrapno glavom, osvrće se, ali pri svemu tome je on za mene - bezdan informacije. Ne zbog toga što se ja u zvezde ništa ne razumem i što mi je interesantno da nešto saznam o njima, već zbog toga što je interesantno kako radi njegov mozak, kako on razgovara, kakve su mu intonacije. A njegov sagovornik je jednopovršinski, kao šperploča. Eto vam dva tipa glumca. U lice jednoga netremice gledam i u njemu me sve privlači. A sa drugim - potreban je samo jedan jedini pogied da bih ga prepoznao, posle čega gubim svako interesovanje da ga gledam. Slušam šta govori, ali lično on ne izaziva nikakvo interesovanje. Več sam rekao da takvi giumci nisu potrebni ni u pozorištu, nigde nisu potrebni, ali možda su u največoj meri nepotrebni televiziji sa njenom posebnom istinom. Možda će nastupiti doba kada če tehnika, jezik televizijske emisije, u kojoj učestvuju glumci - televizijska predstava ih televizijski film - postati razvijeni i kada če do te mere nivo televizijske režije biti visok da Ijudska dubina i samobitnost izvođača neće biti od istog značaja kao danas. АК, danas se ne bih usudio da na televiziji bilo šta radim bez poznatih mi, poslušnih glumaca, poslušnih u najvišem smislu te reči, koji me shvataju - Ijudi sa izuzetno jakim individualnostima, interesantnim Kcima, pogledima, sa intenzivnim unutrašnjim životom. Sve u svemu smatram da je Kčnost glumca sama po sebi važnija od njegove sposobnosti za preobražaj. Zbog toga najviše voKm glumce koji umeju da izražavaju sebe, koji umeju da budu ono što jesu i, izražavajuči sebe, otkrivaju mnogo toga i u Dostojevskom, i Puškinu, i Tolstoju, i Čehovu. Takozvahi princip preobražaja koji je donedavno još sve očaravao, čini mi se da odlazi u drugi plan i sve njegove pristaKce sada izgledaju smešno. To ne znači da sutra neće biti ponovo to isto, sutra se sve može preokrenuti na drugi način - zavisi kakvi će Ijudi doći u umetnost, šta če oni doneti sa sobom, kakvi će se talenti ispoljiti. Danas bolje igra onaj glumac koji dobro

158