RTV Teorija i praksa

Makluanove poruke, JMedij je poruka” na način koji bi možda mogao objasniti televizijsku hipnozu. Kao što je poznato u televizor večina prosječnog stanovništva, dakle uglavnom svi ТУ gledaoci, bulje bez obzira na sadržaj. Tako smo ponekad objašnjavali tezu da nije važno što se prikazuje, važno je samo titranje ekrana koji ima jednu određenu hipnotičku moč. Poznato je da djeca i starci, dakle Ijudi koji su bliži nesvjesnome nego zreli Ijudi (jer kod zrelih Ijudi je nesvjesno skoncentrirano više u snove ili u simbolsku transformaciju u životu) - dakle, da djeca i starci osječaju naprosto neodoljivu potrebu sjedenja pred televizorom, bez obzira na vrstu programa koji se prikazuje. Taj hipnotički odnos prema ekranu ja sam neko vrijeme interpretirao samo kao plavičastu vatru, kao zamjenu za ognjište, misleči da je vatra ono što vatra sa ekrana jeste, ono što nas vezuje uz njega. Vatra je, kao što znamo po Bašlaru, jedan od simbola i jedan od elemenata koji nas duboko izaziva na sanjarenje. Mi svi znamo da se pred pravom vatrom bacamo u jednu vrstu dubinskoga sanjarenja s otvorenim očima, a to se, po meni, ponavlja u slučaju ekrana. Međutim, stvar je još dublja. Televizor je u ovom slučaju poruka nesvjesnoga zato što ima jednu simboličku formu koja očarava ono nesvjesno u nama. Mi niti ne znamo da nas taj krug u četvorokutu srairuje na određen način, jer mandala ima i svoju profilaktičku i medicinsku funkciju. Jung je u analizi snova pokazao koliko se mandala javlja u tim snovima onda kad čovjek ostvaruje, nadopunjuje vlastitu Učnost, zaokružuje vlastito jastvo. Eto, to je bio moj prilog ovoj diskusiji, koju sam ja shvatio malo drukčije nego izlaganje samo Makluanove ideje. Ovu ideju ču malo - ako je to teorija, ako nije besmisUca - razraditi uz pomoč dokumentacije, dakle citata i mnoštva ovih vizualnih ilustracija za koje misUm da bi možda jedino ovaj časopis bio pogodan. Inače sve to skupa je preapstraktno za neki drugi časopis. Tek onda će se vidjeti da U to stoji. AU, ja sam zasađ to samo u razgovoru natuknuo kao jednu makluanističku nastranost Ako nas je Makluan več dovoljno potresao tim svojim šašavim gnomama, nema i ne vidim razloga da i mi ne pokušamo da ga pratimo. M. JEVTOVIĆ: To bi bio Mandićev deo ~bez Makluana”.

53