RTV Teorija i praksa

nostalgije. Nostalgija najčešče zalazi u prostore koje smo „odredili” zaboravu. Iz tog razloga, „zlatokosa” pokušava da istančanošču opisa susreta s najpoznatijim imenima kinematografije, kulture i politike, sačini skopiju evolucije svog društvenog angažmana i time razotkrije prave motive koji su je odredili kao javnu ličnost Sinjore sve vreme ne pobija da joj je mit „zlatokose” mimikrijski poslužio da mnoge Ijude i stvari upozna neposrednije. U meri koliko je ova njena uloga fetišizirala njenu pojavu i način glume u pariskom vremenu pedesetih godina - kad je svetom cvala nostalgija „made in Holywood” - ona uspeva da raskrsti sa zabludom da je „izabrana” da kao poznata ličnost snagom svog ugleda i popularnosti izmeni pravila ideološke igre na levici. Ne može se reči da je u tome imala uspeha. Na poslednjoj stranici kaže: „О ,sječanju‘ i o ,nostalgiji‘ govorila sam pomalo licemjerno i dvolično. Ne mogu se zakleti da sam bila do kraja iskrena, tvrdeči da nemam nostalgije. Možda imam nostalgiju zbog nepodijeljenog sječanja”. Ono što čitaoca ovog „nepodeljenog sečanja” obavezuje jesu pokušaji „zlatokose” da se otrgne od sopstvene predstave angažovanog i javnog radnika. Sinjore ne polazi za rukom da u zaključcima o svojim susretima izrekne definitivnu spoznaju o smislu javnog rada u svom životu „žene i majke”, niti da pronikne u tajne svetske politike. No, neka njena zapažanja, tek usput izrečena, dobila su u ietošnjem čitanju na aktuelnosti, Neočekivano, veo nostalgije se raspršio da bi se ukazala skoro matematićki jasna procena „zlatokose” o ulozi i položaju angažovanog umetnika u svetu glumstva politike i indoktrinacije. Beleži Sinjore: „Као što nikad neću zahoraviti onog napuhanog glupana, šofera, koji me je u raskošnoj limuzini vozio uMalibu-Beach da bih kod Jane Fonda i Vadima provela božićnu noć, koju su američke vojne eskadrile tako brzo narušile. Bio je vrlo ponizan, što je u Amerikanaca rijetkost, vjerovao je da dobro obavlja posao unajmljena šofera. Objašnjavao mi je krajolik koji sam znala napamet i nije htio voziti putem izmedu visokih crvenih stijena, kao što sam želela. Bila sam zarobljenica, to mi je bila pouka što nisam naučila voziti. Do mojih je prijatelja trebalo prevaliti pedeset kilometara i za to mi je vrijeme povjerio svoje brige. Počeo je sa tužbalicom: Itis a shame. Prevedite: Koje li štete! Koje li sramote! Kojeg li skandala! Izraz lica i glas kojim je to izgovorio odražavao je sve troje. ]er bila je to golema shame, U Pasadeni se neće održati svetkovina ruža, kao što je najavljeno... Provjerio je u svom retrovizoru jesam li primila tu vijest s doličnim uzbudenjem. Pomanjkanje zapanjenosti na

97