RTV Teorija i praksa

su svi slojevi utvrđeni na jednoličan način preko verbalnog izraza i zahtevaju dopunu približnog kvaliteta. Pojmovno-čulna 'materija radio-dela i s njim u vezi sintetičnost radijskih značenja, uspostavlja unutrašnju nejedinstvenost sveta predstavljenog dela; ona stvara situaciju da književne (imaginarne) dopune mogu da prate kvazivizuelne dopune koje izrastaju iz fonske materije i koje sa njom treba da stvaraju zajedničku celinu. Mnogi teoretičari radija snažno ističu ovaj poslednji momenat, pišući da radio-umetnost „vizuelizuje nevidljivo” i teži ka tome ~da uvo vidi”. 5 Kvazivizuelne predstave nastaju iz prošlih zapažanja slušaoca kao rekonstruisane „optičke slike” predmeta i nekada viđenih situacija, sada sećanjem ostvarenih. Na taj način, zvučno i paravizuelno konkretizovani predmeti razlikuju se od stvarnih predmeta ograničenom količinom odrednica, često su slobodni od uslovnosti fizičkog vremena i prostora, a ipak imaju živost i „očiglednost” koja se ravna sa autentičnim doživljajima; smatra se da je njihova trajnost čak i veća jer je povezana sa aktivnim primalačkim stavom slušaoca. Akustički sloj intenzivira vizuelizaciju prijema radio-dela, a tip „vizuelnosti” koju stvara, očiglednošću i snagom prevazilazi vizuelnu imaginaciju koja nastaje prilikom čitanja pisane književnosti. A treba dodati da ni pojmovne predstave ovde nisu identične književnim, jer ih glas delom opažajno konkretizuje, zamenjujuči u tome imaginaciju slušaoca. Pojačana glasovna ekspresija svojom vezom sa vizuelnom ekspresijom (gest, mimika, ponašanje) takođe prija nastajanju vizuelnih shka. Vitold Hulevič (Witold Hulewicz) piše o „viđenju uhom”, a Leopold Blauštajn (Leopold Blaustein) o vizuelnim shkama koje prate čujni prijem i koje se mogu „pozivati i uništavati” jer nemaju stalni karakter i mogu prelaziti u ne-slikovne predstave (vizija koja prelazi u „akustiku” - fonska slika sveta); Salvatore Galo (Salvatore Gallo) podvlači da pretvaranje akustičkih opažaja u vizuelne predstave zahteva veliki napor od slušaoca, a njegovu vizuelnu shku smatra kriterijem aktivnog prijema. Fridrih Knili (Friedrich Knilli) piše o „fantazijskom slušanju” i slušanju analitičkom, ne-shkovnom, a Surio (Souriau) - o menjanju radio-zvukova na „unutrašnju filmsku shku”. U svakom slučaju, reč je o izazivanju čulnih utisaka sekundarnih kod primaoca, koji nastaju na putu preobražavanja čujnih podstreka u vizuelne shke. Taj

B Nino Frank, ~Le thćStre radiophonique” u: Jean Tardieu, Grandeurs et faiblesses de la radio.

135