RTV Teorija i praksa

M.GLAS: Slušaj ti! Ja sam ovde na radnom mestu i nemoj da me zajebavaš, za to nismo nadležni, jes’ čuo? RADE; Dobro druže. (Muzika) ĆURČIĆ: Nastavljamo naš razgovor, našu tribinu, našu radio-porotu: za ili protiv skrivenog mikrofona. Sergej Lukač ponovo. LUKAČ: Da vratimo sečanje slušalaca na ovu malu panoramu činovničkih odgovora koji su išli od kvaziduhovitosti do prostakluka. Da li bi, ma kakva dijagnoza koju bi Rade Radovanovič posle ovakvog istražnog postupka dao u obliku rečenice da su servisne službe, da su izvesne komunalne službe i ne znam gde sve kome pripadaju došle do faze gotovo potpune činovničke ravnodušnosti prema vapajima: evo davim se, sad sam u kadi, odnosno u svom kupatilu, spasavam se pojasom za spasavanje itd., da je to rekao to bi se na kraju krajeva svelo na jednu od ovih naših kritičkih fraza, a ovde nema čoveka koji bi odoleo dokumentarnoj snazi i istinitosti ove ravnodušnosti. Prema tome, Radovanovič čini nešto što je stvaranje javnog mnenja i mora sa svoje strane povratno da dejstvuje na one faktore, verovatno i na same Ijude tamo. Prema tome, to je vrlo izrazit slučaj onoga što nazivamo u najboljem smislu angažovano novinarstvo. KASTRATOVIĆ: Vidite, ja se opet mešam. Izgleda da ja vama ovde neprestano večeras izigravam neku opoziciju, pa tako počinjem i sam sebi da budem nesimpatičan, Mislim da je pitanje metoda i puteva saznanja jednog profesionalnog, javnog radnika novinara, da je to stvar kreacije te profesije a da to nije stvar skrivene kamere ili skrivenog mikrofona. Prema tome ja ovde samo apelujem na jednu stvar, a to je da se do saznanja i otkrivanja društvenih deformacija mora dolaziti profesionalno. Na određeni način određen metod, određenim pravilima koja vaša profesija i vaši kodeksi vama nalažu a ne skrivenim mikrofonima. ĆURČIĆ: Kolega Mirkov. MIRKOV: I te kako postoje drugi načini otkrivanja istine, da, slažem se i te kako postoje osobine koje čovek treba da ima a ne samo

72