RTV Teorija i praksa

pravo ovaploćenje: reč, upučena širokoj publici, stekla je ne samo smisao nego i plastičan kontekst, slika, ne samo dinamiku nego i sposobnost da emituje dokumentarnu sliku stvarnosti u danom momentu i na bilo kojoj razdaljini. Eto zašto baš sinteza usmene reči i muzike sa slikom otkriva pred televizijom najveće komunikacione mogućnosti. DVE PODVRSTE TV PRIKAZIVANJA STVARNOSTI Pokušali smo da prikažemo, da se TV slika na osoben način odnosi prema modelu plastičnih znakova. Ali kakvo je njeno svojstvo u nizu znakova datog tipa? Može se prosto reči da TV slika, kao fotografija i film, ima specifičan kvalitet dokumentarnosti. Njoj je svojstven, prema definiciji S.V. Drobašenka, fenomen verodostojnosti.' 4 Osnova tog fenomena je u mehanički preciznom reprodukovanju objekta. Po svoj prilici, portret ne bi izgledao slikovito, jer ne poseduje kvalitet dokumentarnosti, pošto je u svakom njegovom elementu, od prvog do poslednjeg, sadržan umetnik, pa je zbog toga subjektivan. Tehnika kao takva lišena je subjektivnosti, a to nameće obeležje slici dobijenoj pomoću nje. Eto zašto fotografija ima vrednost dokumenta. Problem nije u stepenu istovetnosti: tehnika nije savršena i može bitno da izvitoperi objekt, ali ona je nepristrasna, ne bira i ne pravi deformacije uslovljene ovakvim ili onakvim ponašanjem u odnosu na objekt „Antomatizam stvaraanja fotografske slike doveo je do potpunog prevrata u psihologjji vidljivog lika” - pisao je Andre Bazen. - „Objektivnost fotografije ima takvu snagu verodostojnosti kakvu ne poseduju slikarski radovi... Pažljivo urađeni crtež može nam saopštiti više podataka o predmetu, ali on nikada neće imati iracionalnu snagu fotografije, koja nas nagoni da verujemo u njenu realnost” 15 Verodostojnost je bez sumnje u večoj meri izražena na TV ekranu nego na fotografiji i filmu, koji istupaju kao dva

14 S.V. Drobašenko, Fenomen verodostojnosti, Moskva, 1971 16 A. Bazen, Šta je to kino? Moskva, 1972, str. 45.

81