RTV Teorija i praksa

Koji su motivi Vašeg opredeljivanja za televizijsku režiju? Bilo je to u Beogradu 1958. godine. Već je četvrt veka od tada. Pozvao me Lola Đukić i pitao da li bih se okušao na televiziji. U avgustu 1958. video sam televizijske kamere i studio... Vi znate da u periodu 1958-1959, pa čak ni 1960 - televizija nije uzivala ugled ni po obimu, ni po rezultatimakoje je davala. Bila je kao neki novi uljez-medij koji, činilo se, neče nikada ništa značiti u kultumom životu, ništa sem informacije. Sta je to specifično televizijski izraz? Ja sam 1962. imao zanimljiv razgovor sa poljskim rediteljem Hanuškijevičem. On je govorio o dečjim bolestima televizijske drame koju u Poljskoj zovu „Teatar televiziini”. Ja pitam otkud to „Teatar televiziini”? On kaže; Znate, kad smo planirali da pravimo televiziju odmah smo napravili i posebno pozorište, „Televizijsko pozorište”, gde će se drame spremati, a televizija ih snimati tj. prenositi. To je bio „Teatar televiziini”. Nekad su postojali pevači, žongleri, pozorišne trupe koje su dolaziie u dvor vojvode ili kneza i igrale za njega, za njegovu porodicu i malu svitu. Danas je televizija ušla u kuću. Sede domačin, domaćica i deca pa bi trebalo stvoriti utisak da je trupa samo njima došla, a ne da dobiju milioniti umnožak jedne potpuno hladne predstave. I sam televizijski format ne podnosi ono što podnosi široko platno. On više traži Ijudsko Исе, traži nešto što je primereno toj formi i što može da se iskaže. Televizija se bavi čovekom, njegovim stanjem, njegovim raspoloženjem, dilemama. To je njen izraz. Šta je, po Vama, suština tzv. neposrednih prenosa? U suštini neposrednih prenosa režije i nema. Vi ste videli pre neki snimali su spaljivanje jednog Amerikanca. To je bila režija. On je rekao da će se spaliti u znak protesta zbog nezaposlenosti u Americi. Pripremili su

2 Маја, 1983 (prim. R.L.).

64