RTV Teorija i praksa

i postavljajuči pitanja a da, u stvari, sa novinarstvom nemam veze. Verovatno bih tada bila mnogo više vezana za medij nego u ovakvim okolnostima. Meni je televizija mala za ono što hoću. Znam neku temu a dobijem dva minuta da je saopštim. To nije uvek dovoljno, mada je veština. Polako sam došla u godine kada me to seckanje zamara, taj rad na parče. Kada sam prelaziia na televiziju nadala sam se da ču raditi u nekom sporovoznom programu, da ču moči da pravim tematske emisije i jedan problem osvetlim iz svih uglova. Te šanse nemam. A.Š.: Kažete da је televizija mala za vas. Šta bi bila prava stvar? G.S.: Mala za mene... U prostornom, vremenskom smislu... Razumeli ste šta sam htela da kažem? Da ne bi posle bilo nesporazuma oko toga da je televizija mala za mene, u dnevničkom smislu... Ja dobijam šansu u „Našim aktuelnostima”, ali po pravilu to su iznuđene šanse. Kada oni koji inače rade te emisije nemaju ništa spremno, onda uskačem ja, ili neko drugi... Po pravilu su to mlađi Ijudi. Uživala sam radeči, recimo, emisiju o nacionalizmu. Nisam bila zadovoljna razgovorom u studiju, bila je krivica i do gostiju, delimo odgovornost. Ali, filmski prilozi su uspeli. Bile su dve emisije, trebalo je da bude i treća. Odustala sam, ja lično, nisam bila pod pritiskom. Učinilo mi se da nije vreme, jer sada su preovladale ekonomske teme, pa bi vraćanje na prethodne probleme bez posebnog povoda bilo neumesno. A.Š.; Gledala sam obe. Mislirn da je ona o ekonomskom nacionalizrnu veoma uspela. G.S.: U prvoj emisiji sam malo lutala, jer je bila opšta tema o nacionalizmu, pa je bilo teško sve obuhvatiti, a problem je u tom trenutku bio u centru pažnje, interesovao je širok krug Ijudi, prvi put se javno govorilo o nacionalizmu kao o društvenom problemu. Sagovornici su bili oprezni. Nisu navikli na takve razgovore, ali su zato mladići i devojke u filmskim prilozima govorili veoma otvoreno i iskreno i to je bilo dobro. Takav program bih radila. Mogu da ostanem u Skupštini još dve godine, ali već se ponavljam.

182