RTV Teorija i praksa

informisanja, po svom efektu sadrže sve ono što, objektivno, može da se očekuje da slušalac zahteva, ali pojedinačnom novinaru programi, ma koliko razvođeni, retko daju priliku da svoje javljanje valorizuje do potrebnog maksimuma. Ovakvo informisanje nam je zato skuplje no što bi moralo da bude, i što je gore - usmerava novinara da se gotovo isključivo angažuje samo za „jedan izveštaj” što ga u krajnjoj liniji obeshrabruje za šire zahvate, odnosno ne obavezuje ga na njih. Izvesna rešenja, međutim, daju mogučnost da se bar eliminišu najupadljivije slabe tačke postoječeg sistema. Koncept drugačijeg sistema višeprogramskog emitovanja mogao bi da posluži kao povod da se složenijom analizom ukaže na mogučnost prevazilaženja uskosti u klasičnom radijskom programu i istovremeno otvore prostori za novinara i njegovo iskazivanje, posebno za slušaoca i njegovo interesovanje. Koncept o kojem govorimo podrazumeva ~tri programa” kao jedinstvenu celinu i ostavlja mogučnost dodatnih specijalizovanih programa kao dopunski sadržaj radijskog informisanja u celini. Kao prvo, razmotrimo mogučnost postojanja jednog prvog programa zamišljenog kao opšti informator čija je osnovna sadržina vest. Reč je o celodnevnom programu koji bi ostvarivao primarnu programsku strukturu u terminima za saopštavanje novosti, a u ostalom bi iskazivao sve svoje sekundame sadržaje kao što su zabavni, rekreativni i njima slični. Ovi poslednji imaju u ovom konceptu prevashodno funkciju dinamizacije programa i obezbeđivanja njegove slušljivosti, ali i svoju tehnološku opravdanost kao most između dve emisije vesti odnosno dva javljanja novinara. Uslovno govoreći, vesti se objavljuju „onako kako stižu”. Dakle, zadatak je da najbrže, najsažetije i radijski najpogodnije informiše o onome što je novinar pripremio. Sve vesti i njima slična kratka javljanja sažimaju se potom u samoj redakciji (ili to čini sam novinar-izveštač) u određenom intervalu u

61