RTV Teorija i praksa

235

Z.Letica: Pa, vidite, u programu je to tako. Nemamo kontakta. Možda sam ja subjektivan, јег pominjem te „srijede” i „četvrtke” (Slobodna srijeda, Četvrtkom otvoreno), mi to danas imamo vrlo malo. Skučene su mogučnosti za takve emisije. Kao da smo se malo zamorili, preplašili novih istraživanja. Televizija ne može nikadabitizadovoljnaonim što je postigla. A.Šomlo; Mislite na teorijska istraživanja ili praktičnu analizu programa? Z. Letica; Na oba. Mi smo nekada pozivali po dvadesetak kultumih i javnih radnika na raspravu o emisijama kao što je Slobodna srijeda da eujemo njihova i dobra i loša mišljenja. Onda smo nastojali da korigirarao sebe. Sada postajemo sve više zatvoreni, naročito poslednjih godinu, dvije... Ta besparica u kojoj smo se našli, financijska situacija u svim TV kučama, nekima više, nekima manje, otežava da sakupljamo oko sebe golem broj kreativnih Ijudi. Bez toga televizija u našoj sredini ne može postojati. Mi nismo tako velika zemlja, a imamo osam televizijskih kuča. Svaka bi morala da prikuplja Ijude koji mogu doprineti programu na raznim područjlma. AŠomlo: Čini se da danas u programu postoje dva trenda: osam TV centara odlaze u sve veću razuđenost. Ranije je međustudijska saradnja bila snažnija, uzajamnija, bilo je više zajedničkih programa. Koristili smo zajednička iskustva, ekran, sredstva... Sada jedni druge retko viđamo, svako se okreće sebi. S druge strane, razvijaju se lokalni programi što takođe iziskuje ogromne investicije. Ne mislite li da je trebalo težiti intenzivmjojsaradnji potencijalnih programskih kapaciteta? Z.Letica: Ta saradnja postoji, ona je, čak, ipstitucionalizirana. Lokalni programi u svijetu svugde se razvijaju. Mi imamo zajednieki program, naročito u informativnim emisijama. Ovo drugo, podeljeni smo na kockice, svako ima svoje. Tim mozaikom raznih autora iz raznih sredina mi imamo zajeđnički program. U zemlji koja je višenacionalna to je neizbežno, ali trebalo bi biti mnogo više razmjene, ne ove institucionalizirane, več