RTV Teorija i praksa

Z.Letica: Moje je mišljenjeda je nadarenost neophodna, mada je i rad bitan. To je večna tema kao i ona; da li je televizija i umjetnost? U svakom slučaju teievizija jest vrsta umjetnosti, bez obzira da li bukvalno shvatimo tu riječ. Pa čak i onaj prilog od četrdeset sekundi ili trideset u Dnevniku, to je isto vid umjetnosti. Televizija je maksimalno subjektivni medij, ma kako ga nazivali masovnim. U tome i jeste taj spoj, na izgled nekakvih suprotnosti između masovnosti i sopstvene subjektivnosti. Fenomen televizije je u tome što кгај TV aparata postoji milionski auditorij, a čovek koji se obrača gledaoeima ne obrača se tom mnoštvu, več uvek jednom pojedincu. A.Šomlo: Kažete: pojedincu - takva pretpostavka, pogotovu ako je u nju uključena i uzajamna sprega, kontaktni program, veza gledalaca i Ijudi iza ekrana... Da li Vi verujete u to, da li postoji mogućnost istinske razmene mišljenja i međusobnog uticaja? Mislim na emisije tipa Kino-oko, Aktuelnosti - s jedne strane su gledaoci, a sa druge programski Ijudi. Da li je to pravi kontakt ili je on u suštini lažiran? Z.Letica: Ja ne bih to podelio, jer ako je kontaktna emisija dobra onda ona aktivno uključuje mnogo pojedinaca, bilo putem telefona ili u studiju, tamo gde se nalaze kamere. Mislim da smo рге desetak godina imali mnogo više kontaktnih emisija. To je neko vreme bila moda kod nas. Krenuli smo u ofanzivu. Svi studiji su istovremeno išli. Posle nekoliko godina pojedine redakcije su se povukle, kao da su imale loše iskustvo. Namesto da ono što je bilo loše analiziramo i razvijemo u nešto sasvim pozitivno i obogačujemo svoju vlastitu praksu na televiziji, nama je nedostajala analiza, sinteza, pa da idemo dalje u kontaktnim programima. Svejedno kako ja to radim, da li stvamo još nekog drugog angažiram, da li on meni telefonira ili šalje pisma ili bukvalno shvača taj kontakt, ja uvijek radim za nekog drugog, ne za sebe. Inače bih mogao sjedeti kod kuče i gledati se u ogledalo... A.Šomlo: Šta mislite da je uzrok tom zamiranju?

234