RTV Teorija i praksa

243

na našim sastancima. Na žalost i Vi sad spadate u one koji me počinju provocirati. Moram dobro paziti kako ču formulirati. Posle svakog ovakvog intervjua izgubim po nekoliko prijatelja. A.Šomlo: Ili ih više nemate ili nijednog niste želeli da pomenete. Z.Letica: Nisam više zaljubljenik televizije, barem ne želim priznati. I ja se Ijutim na tu svoju televiziju. Imam hiljadu prigovora i kinesku strpljivost da se nešto popravi nabolje, ali nisam više u godinama da predugo čekam i to je razlog što odlazim. Smeta mi naše rutinerstvo, ziheraštvo, neangažiranost, nepotpune istine. A.Šomlo: Postoji li neka emisija koju Vi, ipak očekujete, da vidite pravu TV ličnost i čuj.ete pravu reč? Z.Letica: Pratio sam emisije Krajem nedelje sa Dinom Čolič, ona zaslužuje da se ušuti kada se pojavi i da se prati, ne samo ona, već i cela ta ekipa. Vrlo je dobra i emisija Petkom u 22. A.Šomlo: Pomenuli ste da pišete knjigu o televiziji, o čemu je druga knjiga? Z.Letica: To če biti knjiga o Korčuli, odakle sam, mada nisam tamo rođen. Moji su roditelji tamo živjeli, otac je bio liječnik nakon toga što je završio studije u Pragu, tako sam ja na Korčuli proveo cijelo djetinjstvo i jedan dio srednje škole, početak rata... Za Korčulu me mnoge stvari vezuju, pa ču istraživati. Uživam u tišini arhiva, biblioteka. Pregledao sam i pročitao nekih sto knjiga. A.Šomlo; Možda je televizijska brzina, stalna trka sa vremenom i larma stvorila potrebu za hladovinom biblioteke? Z.Letica: Da. Međutim, kad god se stvori prilika da tu tišinu prekinem zbog neke brzine na televiziji, ja to drage volje učinim. Ne znam pisati danima unapred, ja moram osječati pritisak vremena.