RTV Teorija i praksa

242

najčešče, ko pamti još nešto nakon prognoze vremena? Govorim isključivo o Dnevniku. Ali, nemamo pravih dokumentaraca niti reportaža. Mi smo prije imali mnogo više stranih emisija iz kojih smo mogli učiti kako se radi. Nema mogučnosti da ih se kupuje. Ni program nam nije toliko šarolik, ni vlastitih, naših emisija - nema. Ne stimuliše se dokumentami program. Sve smo podvrgli dnevnoj politici. Ono što odgovara aktuelnoj situaciji, tu sve ide, a tamo gde je neki društveni prcces, što je malo izvan toga, tamo gde je život zastao, toga nema, valjda je takva klima, trend. A.Šomlo: Ako sam Vas dohro razumela, mislite da u nekoj od narednih decenija, ako budemo želeli da se podsetimo kako smo odista živeli u ovo naše vren z, šta je predstavljalo našu evoluciju ili suprotno od toga, to nećemo videti i pored sve naše televizije ili svih naših televizija? Z.Letica: Ja bih volio, recimo, da vidim kako smo živjeli za vreme mraka, a ne vjerujem da če biti mnogo u arhivama sačuvano, nismo baš mnogo snimili pravi život kakav je bio. I kad posle nekoliko decenija neki „arheolog” počne kopati po našem arhivu naći če se u istoj situaciji kao kada smo mi pokušavali, naročito Skale Mitič, on je tražio u dokumentaciji kako su izgledali redovi pred trgovinama tamo četrdesetih, pedesetih godina. Ali toga nema, postoje mitinzi. A.Šomlo; Mogli bi se redovi i sada snimati. Z.Letica; Nije bitan red, već Ijudi u njemu. Mi to moramo snimati i zbog sadašnjosti i zbog tih sljedećih emisija u kojima će biti 1984. A.Šomlo; U jednoj od anketa Centra RTB za istraživanje programa i auditorijuma postavljano je pitanje: da li verujete radiju i televiziji? Kako biste Vi odgovorili na to pitanje? Z.Letica: Ja bih to vezao uz ranije jedno vaše pitanje: da li vjerujem određenoj osobi, ne televiziji kao mediju. Imam mnogo prigovora na program i energično istupam