RTV Teorija i praksa

251

Vajner je mislio na to da i čovek i mašma reaguju na fidbek proces. Pre koncepta fidbeka bilo je prihvačeno shvatanje univerzuma kao velike mašine u kojoj je svaka akcija bila inicirana potpuno nezavisno od prethodne. Bog je bio mehaničar koji je ceo taj stroj održavao ~u besprekomoj” formi. U svakom slučaju, bio je to divan koncept koji je, uzimajuči u obzir na izgled beskonačne prirodne rezerve, potpuno isključio brigu o mogučim posledicama. A upravo tako je i došlo, između ostalog, do današnjeg stepena zagađenosti okoline. Zagađenost okoline ili evolucija jesu empirijski dokazi povratne sprege. Evolucija napreduje kroz povratnu spregu, a kada su karakteristike organizma devijantne u odnosu na moguči fidbek okoline (drugim rečima, ako organizam ignoriše fidbek), organizam nestaje. Bez fidbeka, živo biće primorano je da živi u vakuumu, što je nemoguće. Čovek, kao misaono biče, doživljava ne samo fizički več i psihički fidbek. ~U stvari, fidbek је preduslov verifikacije iskustva” - kaže Šamberg - „а Ijudi koji ne dobijaju fidbek ili ga odbijaju, postaju autistični ili katatonični”. „Informacijska struktura polikibernetske Arnerike koncipirana je tako da minimizuje povratnu spregu. Nema fidbeka difuznoj mrežnoj televiziji; radio-stanicu možete pozvati telefonom, ali voditelj ne gubi nadzor i može da vas ,izradi‘ kad god zaželi” - piše Majld Jang, I ne samo to, „postoji i granica u broju pisama koje čete uputiti uredniku vašeg časopisa, itd., itd.” I baš zbog odsustva mogućnosti regularnog fidbeka dolazi do jake društvene i kulturne tenzije. Sa jedne strane „publika”, narod, masa, ne može ignorisati evoluciju medija, dok s druge, ta ista „publika” zahteva mogučnost fidbeka. Rezultat ovakve društveno-kultume tenzije, smatraju mnogi teoretičari, u Americi su bile šezdesete godine ovog veka. Naime, da podsetimo, šezdesetih su se godina u SAD sve postojeće, „moguče i nemoguće” interesne grupe, koje su se smatrale informacijski i kulturno zapostavljenima, upustile u neku vrstu „terapije putem masovnih medija”, tako što su stvarale događaje, često i nasilno, koje bi masovni mediji „pokrivali”, a onda su brzo odlazile kučama da verifikaciju svojih iskustava vide i dožive na televiziji. Slične primere možemo otkriti i kod nas osamdesetih godina, a samo je pitanje