RTV Teorija i praksa

vremena kada će ovakva „terapija putem masovnih medija” uzeti maha i u drugim krajevima sveta. Međutim ova vrsta terapije u najboljem slučaju predstavlja neku vrstu ad hoc leka za društvene probleme. Ona zahteva abnormalno ponašanje koje se ne može integrisati u normalne društvene tokove. I naravno, kada su informacijske strukture tako osmišljene da minimizuju povratnu spregu i verifikuju samo ono što predstavlja društveno abnormalno ponašanje, opstanak kulture dolazi u pitanje. Pokazalo se, čak, da kada narod, masa, nije u mogučnosti da veruje da njegova kolektivna volja ima i kolektivni efekat na fizičku okolinu, grupacije, nacije, pa čak i čitave klase, bežeči od takvog osečaja nemoči, pribegavaju teorijama konspirativne društvene akcije. Kako kaže Šamberg, ovakav nedostatak fidbeka - u polikibemetskoj Americi danas - čini stanje upravo suprotno onom stanju koje je u prošlom veku De Tokvil našao kada je iz Evrope otišao u SAD da proučava demokratiju; tamo je našao decentralizovane samoupravne grupe Ijudi koje su u stanju da omoguće sprovođenje i izvršenje svojih odluka. Kako smatraju mladi američki teoretičari medija, potpuna je iluzija verovati da se ovakva istorijska ravnoteža može danas u SAD vratiti političkim sredstvima. Politika je danas u SAD, naime, u funkciji „medijske Amerike”, a ne obratno. I zato ovi teoretičari rešenje vide samo u radikalnom redizajnu informacijske strukture, koji može, samo putem afirmacije dvosmemih, decentralizovanih informacijskih inputa, stvoriti najbolje mogućnosti fidbeka te na taj način približiti SAD ponovo slici koju je De Tokvil video pre 100 godina. Mi možda znamo kako bi SAD doživele najradikalniju društvenu promenu. Međutim, pitanje je da li znamo koliko je promena potrebno našem sopstvenom informacijskom sistemu. Pitanje je da li znamo i kakva je promena potrebna, Ali to su, svakako, pitanja za društvenu, pa i televizijsku avangardu, a odgovore na njih nalazičete u sledečim brojevima ovog časopisa.

252