RTV Teorija i praksa

Mirko Lukić

MARIO PLENKOVIĆ, „TEORIJA I PRAKSA JAVNOG KOMUNICIRANJA”

Izdavačko-instruktivni biro, Tkalčičeva 48, Zagreb, 1985. Danas, kad se sve više raspravlja o samoupravnoj transformaciji sistema javnog komuniciranja koji, kako ističe I.Mecanovič, bironracija i etatističke snage brane svim sredstvima i najkasnije ga napuštaiu i ne dopuštaju željenu transformaciju, izuzetnd je značajno s društvenog i znanstvenog stajališta analizirati taj problem. Najnovija knjiga dr M.Plenkoviča u tom pogledu dolazi kao studiozno promišljanje strunture i funkcije javnog komuniciranja u funkciji ciljnih očekivanja samoupravnog socijalističkog društva. I to je njena prva karakteristika. Za razliku od brojnih radova iz ovog područja, dr M. Plenković u ovoj knjizi daje komunikološku i sociološku platformu za prevladavanje etatističkog modela novinarstva, jer svim klasnim i etatističkim modelima koji polaze uvijek od pozicije diseminiranja informacije odozgo prema dolje suprotstavlja induktivno-deduktivni model. Segmentirajuči taj svoj model u sedam stratifikacijskih razina usaglašavanja mišljenja i stavova dr Plenković konstatira da su se sudionici u svim dosadašnjim sistemima komuniciranja „dijelili na aktivne komunikatore (koji stvaraju i diseminiraju informacije) i na pasivne recipijente (koji samo primaju te informacije i tako bivaju informirani)” (str. 50). Zbog takve impostacije se događalo da je sistem javnog komuniciranja uvijek do sada bio kondenzirana volja vladajuće klase, Takav sistem zato autor s pravom odbacuje a limine, jer se njime ne može izgrađivati samoupravno socijalističko društvo.

267