RTV Teorija i praksa

273

Problem „umotavanja” medija u vesti najbolje se može uočiti u onome što je američki sociolog Majkl Robinson nazvao „medijalitetom” to jest, događajem koji da nije televizije ne bi bio uopšte uočljiv ili bi pak bio uočljiv na drugačiji način, što obuhvata predstavljanje događaja u kojima su glavni akteri političari i politički aktivisti koji moraju ,Деро izgledati” ne bi li izazvali simpatije onih koji treba da za njih glasaju. Kao primere takvih manifestacija, Renej navodi protestne demonstracije, kampanje političkih kandidata, intervjue itd, Izvesno je da su najtipičniji „medijaliteti” predsednički kandidati koji često uslovljavaju stvame događaje s različitom „stvarnošću”, što je imalo odlučujuči uticaj na uspeh političkih kampanja naročito onih 1960. i 1976. godine. U ovome je sadržina kritičkog pitanja medijskih predrasuda, buduči da su mnoge studije u Americi pokazale da su najbolji televizijski novinari politički liberali. Renej, međutim, smatra da osnovni televizijski „problem predrasuda” nije ideološke več „strukturalne” prirode, to jest da je sadržan u samom mediju. Glavni izvor ovih predrasuda su motivi profita koji usmerava proces saopštavanja vizuelnih zanimljivosti i uzbudljivih priča, posebno međusobnih sukoba i protivrečnosti; vremenska ograničenja primoravaju televiziju da bude „servis redova u zaglavlju koji vrši selekciju i objavljuje njihovu suštinu”. Ako televizijski novinari imaju „nestrukturalne predrasude”, piše Renej, onda se tendencija koju dele s novinarima iz štampanih medija sastoji u tome da pronalaze nemoral na visokim mestima i uočavaju uske pojedinačne interese kao bitne tačke političkog života. Pošto televizija u ovom pogledu stoji u protivrečnom odnosu prema politici, Renej primečuje s tim u vezi, da taj odnos ima formu simbioze. Televizijski reporteri moraju da „lepo izgledaju” što jedino političari mogu nadomestiti dok političarima treba nagrada u obliku raznovrsnog publiciteta koji opet jedino televizija može da ispuni. Televizija se, doista, dokazala kao korisnije političko sredstvo za übiranje glasova i u tom pogledu daleko übojitija nego tradicionalna politička sredstva, što ne stoji u vezi s Renejovim gledištem o televiziji kao uzroku pada poverenja u političke institucije uopšte i