RTV Teorija i praksa

311

domišljato, dobroćudno zajedljivo, gorko ili slatko, surovo ili dobronamerno, kako kad i kako u kojoj situaciji. Bio je, dakle, i pravi novinar, ne samo dečji pesnik, reagovao je u pravom trenutku, pravim rečima i pravim stavom. Uvek je odmeravao i stvari i Ijude, sud i ocenu davao; žaoka je morala da opeče tačno mesto, crnohumorni obrt smeštao se tamo gde treba, poruka je morala da se prihvati, ona je orijentisala, ispravljala, ukazivala, obogaćivala Ijude novim sadržajima i novim vrednostima, I tako svakog dana, svakog jutra, mesecima, godinama - nije bilo lako Dušanu Radoviću, nema sumnje! Pri tom, nad glavom mu je stalno visila, ne politička, več duhovna, intelektualna odgovornost, o kojoj je opet vešto i lukavo, kroz igru reči, sam iskreno rekao; „Ograničene su naše mogućnosti da mislimo i govorimo prvi put, da naša zapažanja budu nova i mlada.” I pored takve konstatacije, uspeo je u dve knjige od po dve stotine strana da sm’esti izbor najlepših i najmudrijih svojih poruka izrečenih pre toga preko talasa Studija B. Dušan Radović je čitao sam, nazalnim, promuklim baritonom koji je ponekad krkljao, u pravom smislu te reči - glasovne mane su bile veoma izražene i on bi na svim konkursima za spikere bio odbačen. Pa ipak, slično Radivoju Markoviću čiji glasovni kvaliteti nikada nisu bili zavidni, njegov način čitanja tako se lako i duboko uvukao u uho Beograđana da nikako nije smetao. Naprotiv, u to ne treba sumnjati, naljutili bi se ako bi tekstove Dušana Radovića interpretirao neko drugi a ne on sam - interpretirao, na primer, perfektan spiker, čistim, školovanim i nepogrešivim glasom. Jer, u ovakvim situacijama, ta i takva perfekcija smeta, ona Ijudima dajc nešto nadljudsko i neljudsko, hladno i odbijajuće, kompjuterski savršeno. Slušaoci su želeli da čuju ne samo misao Dušana Radovića nego i njegov glas, kako izgovara to što je napisao. Autentični način izlaganja ničim se ne može zameniti, S jeseni 1982. godine Dušan Radovič je naglo počco da menja svoj stil. Ostavivši takozvane obične i večne tcme i istine, sve češće se okretao ka dnevnoj, aktuclnoj I „vručoj” politici. Žestoko se obračunavao sa greškama u