RTV Teorija i praksa

, „bitisanja”, njegovog postavljanja kao „institucije istine”, i njegovu krhkost, nestajanje, njegovo bitisanje ! kao vrednosti koja je zauvek vezana za jednu čvrstu ■podlogu,pa čak, na neki način, i njegovu tendenciju . da se degradira, na primer u puki predmet izvesnog ukusa. Dakle, to znači da su uputstva koja je on davao svojim savremenicima - onima koji su bili pod njegovim uticajem, kada je on, da se poslužimo Hajdegerovom terminologijom, otkrivao jedan „svet" i proizvodio jednu „zemlju", to jest kada se s njim rađala sama grčka civilizacija u svim svojim idealnim i i senzibilnim vidovima - bila različita u odnosu na г uputstva koja će davati onima koji su docnije došli, kulturnim Ijudima Vinkelmanovog (Winckelmann) . doba ili današnjem čoveku; kao što se zatim razlikuju ■ uputstva koja iz njega dobija istoričar, Ijubitelj umetnosti i turista. A ipak, među njima ima još nešto : što im je zajedničko. Još su korenitije razlike, skoro > do one mere kada gube svaku zajedničku crtu - mi bismo dodali - u uputstvima koje taj isti grćki hram prenosi putem televizijske slike. Zašto? U kom ; smislu? U samoj je definiciji „umetničke baštine”, te stoga i „umetničkog predmeta”, „umetničkog dela”, da se , sagledava na osnovu fundamentalne strukture vremena. Ona je nešto u čemu se kondenzuje i oživljava prošlost, naša prošlost, ali i šire, prošlost uopšte - ne naša, već ona koju posredno osećamo kao našu - pošto se oživotvoruje preko osetljivog simbola 1 koji otkriva fundamentalan pravac vremena, a u svom i opštijem smislu, tiče se i našeg vremena, onog koje i da tako kažemo - nas interesuje. , Zanimanje za to javljanje prošlosti nije, međutim, ; samo puka nostalgija, luksuz svesti, povod za kulturne i ili učene vežbe, niti ono ima nužno „regresivnu” ; funkciju. Pre bi se moglo reći da ono utvrđuje sam i .uslov na osnovu kojeg je naša sadašnjost - sadašnjost, 1 bilo da se prošlost doživljava kao nešto pozitivno, što i nam pripada, bilo da se, naprotiv, doživljava kao i nešto od čega želimo da se ogradimo ili čak nešto što i nas pritiska i što odbacujemo. U svakom slučaju, ona ј je od suštinskog značaja za sadašnjost, da bi ž',sadašnjost mogla postojati kao takva. Nema kulture, ž grupe, pa čak ni pojedinca koji bi mogli živeti bez nje - ako ne preko umetničkih svedočanstava - a ono J barem preko mita, usmene tradicije, priča.

161