RTV Teorija i praksa

nekolicini zadihanih i preznojenih „obožavalaca” (glumečih menadžera, a vrlo često autora samih) koji pokušavaju da svoje živo biče proguraju kroz iglene uši, ргеко visokog zida ili uz Sizifovo brdo, spasavajuči ga od nasilne smrti od društvene indiferencije. Na nekim „javnijim mestima” nego što je ova hartija, ponekad se, u pedagoške svrhe, razmećem mišljenjem (ne sasvim pošteno!) da djavo i nije tako crn a da budučnost postaje ružičasta. Bojira se da je istina zapravo na suprotnoj strani. Misliti zvukom, misliti muzikom (kao i misliti uopštei sasvim je nepopularno, najblaže rečeno, u vremena krize kojom je več izvesno zahvaćena naša mala loptica. Вгој onih koji bi mogli biti zahvalni, oplemenjeni, zamišljeni bar za trenutak jednim mislečim muzičkim delom, postao je veoma mali. Čitave skalamerije društvenih sistema posvečuju veliki deo svog vremena i energije da rastumače „narodu” da se njemu (narodu) pruža i dalje upravo ono što on (narod) voli, pa da zato (narod) bude spreman na sve nova i nova plačanja dažbina svoje (narodove) sreče, I tako več skoro pola veka u periodu novog vremena, sabrano sa vekovima trajuče tradicionalne, balkanske neprosvečenosti. PITANfE SASVIM LIČNO I tako, već skoro sasvim na kraju, otkrivam svoje osnovno pitanje koje kao idee fixe prati od početka ovaj optimistički zapis. Zašto se bavimo muzikom, danas i ovde? Analogno tome, zašto se bavimo radiom u vreme video-spotova, trajanjem u vreme trenutka, složenom vertikalnom harmonijom u vreme siromašne i agresivne melodije, suptilnom montažom pijanisima u vreme opsesivnog ritma i svake druge buke i besa? POKUŠAJ ODGOVORA Rekoh maločas da je broj onih kojima se obraćamo mali. Ali taj mali broj je broj. Konkretan, postoječi, stvaran. Iza tog broja su Ijudi. Celi. Ljudi sa imenom i

59