RTV Teorija i praksa

DALJE OD PROGRAMA Radionica zvuka ima kao krajnju ambiciju da bude institucionalizovana umetnost. Uprkos trudu da u skladu sa prirodnim opiranjem svake umetničke materije (energije) sistemima i programima institucija, granicama, ivicama, regularnim ritmovima, istim pravima i obavezama, uprkos naporu da ne bude i formalizovana, Radionica zvuka je ipak prostor formalno ogradjen. Razlivanje idealne sadržajne supstance po tom prostoru je istovremeno i uže i šire od njega. Uže, jer je svojim prevashodno istraživačkim, oslobadjajučim, novo-stvaralačkim rezultatom još uvek ne-ispunjen. Šire, jer svojim izrazitim i specifičnim govorom nadilazi navike, pripremljenost i potrebe konzumenta, јег se odmah, svojom temporalnom efemernošču i zvučnim „elitizmom” nalazi na samoj granici društvene potrebnosti, Radionica zvuka otkriva i suštinski dramatizuje poznati nesklad savremenog sveta koji se otvara u odnosu medija masovnih komunikacionih mo.i i umetnosti malog komunikacionog dometa. KAO I MU/IKA OPASNA, NE-LEPA, ZAMIŠLjENA - OZBILINA Biti muzičar od vajkada podrazumeva i onap estradni, spoljašnji plan, trenptak predavanja dela javnosti trenutak ukrštanja dejstva dela na publiku i delimičnog povramog aejstva u supromom smeru, trenutak obelodanjivanja prikrivenog i ličnog koji uključuje strepnju, ponos i stid kao prvorazredne psihološke kategorije (kako u kom individualnom slučaju rasporedjenih težišta i proporcija). Umetnik želi da stvori delo kao biče koje.hoda. Želi da ga vidi kako oživljava, kako se uspravlja, pojavljuj« pred vidom i sluhom drugih i kako zatim odlazi u pravcu sopstvene (neizvesne no ipak) egzistencije, kako biva prihvaćeno, slikano za jrovine, како se razmnožava pod aparatima za foto i audio-kopiranje. Nasuprot tome, čak i oni; produkti koji u stvaralačkom postupku ožive, postanu biče koje hoda, ostvare sebe, nastavljaju da žive jedva se dohvatajuči vazduha zahvaljujuči obično jednom ili tek

58