RTV Teorija i praksa

pogledu svog narativnog potencijala - kao što ni pevačko-plesne sekvence u mjuziklima ne pretenduju da budu od suštinskog značaja za radnju dugometražnog filma u celini. Znači li to da su video-spotovi, u suštini, jedan manje ili više neuspešan pokušaj da se muzikom govori jasno i pregledno? Znači li to, takođe, da se muzika u celini vrača svom praiskonskom mestu koje zauzima još od Džez-pevača (The jazz Singer) ili, več pomenutog Čarobnjaka iz Oza? Ili, još dalje, da li se vraćamo na podvojenost arije i rečitativa u jednom takođe zvučno-vizuelnom mediju kakav je bila opera osamnaestog veka? Može li se, konačno, muzikom bilo šta govoriti? Očigledno je, bar što se video-spotova tiče, da se za sada moramo zadovoljiti njihovim učinkom u pogledu neospornog uticaja tog toliko več pominjanog, a ovde, nadamo se, i pobliže osvetljenog „video-senzibiliteta” na ostale vidove vizuelne naracije, prevashodno film i pozorište; dakle, na čisto tehničko-vizuelne aspekte koje su za sobom ostavili i koje če, bez sumnje, ostavljati i dalje, kao i sve novije i više standarde u domenu slikanja i registrovanja živog pokreta. U tom smislu video-medij se ispostavlja kao zahvalno, značajno i potencijalno plodonosno istraživačko polje. Glavni problem kao da je, međutim, ostao nerešen: kako „uslikati” muziku a da ona pri tom ne izgubi na vlastitom identitetu i da još, koliko god je moguće, i dalje bude u skladu sa našom unutrašnjom vizuelizacijom; dalje, kako spojiti muziku sa naracijom a da ona pri tom ne bude podređen, „dekorativni” element, Izgleda, po svemu sudeći, da su i muzika, i slika i govor sami sebi dovoljni za potpuno, samostalno postojanje, Tako će po svoj prilici i biti, dok se u nekom hipotetičnom budučem trenutku ne pojavi neko potpuno novo, übedljivo razrešenje ove dileme. I još nešto, kao polupitanje, polutvrdnja; neče li to, možda, biti delo ne čovečjeg, več kompjuterskog uma?

93